Evo nastavka priče:
Oko ponoći je uz glasan prasak s obližnjeg stupa nestalo struje. U kući je u sekundi zavladala potpuna tama, a s nestankom struje utihnula je i pumpa za centralno grijanje na katu.
Radijatori u Amelinom dijelu kuće ubrzo su postali mlaki, a vjetar je nemilosrdno udarao o prozore, uvlačeći ledeni planinski zrak kroz svaku pukotinu. Amela je pokrila Davuda svim dekama koje je imala, no kad mu je oko dva ujutro dotaknula čelo, osjetila je kako gori — dječak je dobio visoku temperaturu, drhtao je i teško disao. Telefonske linije bile su u prekidu, a na mobitelu nije bilo ni traga signalu. Jasmin je bio zarobljen negdje na prijevoju, a snijeg je već dosezao do prozora prizemlja.
Hladnoća na katu postajala je nepodnošljiva, a dijete je gorjelo u groznici. Shvativši da nema drugog izbora i da ponos ne vrijedi ništa naspram djetetova života, Amela je zamotala Davuda u teški jorgan, spustila se niz mračne stepenice i prvi put nakon nekoliko godina bez kucanja otvorila Behijina vrata.
U prizemlju je bilo tek malo toplije, ali Behijin stari „smederevac“ još je tinjao. Šezdesetdevetogodišnja žena stajala je uz prozor s lampašom u ruci, osluškujući oluju. Kad je ugledala snahu kako u suzama drži blijedog i drhtavog unuka, sve godine prigovora, tišine i nesuglasica nestale su u trenu.
— „Gori, majko… sav gori, a soba gore je ledena,“ jedva je izustila Amela, glasom slomljenim od straha.
Behija nije oklijevala ni sekunde.
— „Stavi ga ovdje na otoman, bliže peći,“ zapovjedila je mirnim, ali odlučnim glasom koji je ulijevao sigurnost. „Drva imamo malo u hodniku, ali to neće biti dovoljno do jutra. Moramo naložiti pravu vatru.“
Dok je Amela bdjela nad Davudom, skidajući mu slojeve odjeće i stavljajući mu obloge od mlake vode i octa koje je Behija brzo pripremila, dvije su žene morale napraviti ono što je izgledalo nemoguće: probiti se kroz zapuhe do šupe iza kuće po suha bukova drva.
Vrata su bila napola zatrpana. Rame uz rame, Behija i Amela gurale su vrata protiv naleta vjetra. Držale su jedna drugu da ih oluja ne obori, gazeći snijeg do pojasa. Uspjele su napuniti naramke drvima i vratiti se unutra, promrzlih prstiju i lica, ali s dovoljno ogrjeva da peć zagrije malu sobu do jutra.
Cijelu tu dugu, besanu noć, dok je vjetar zavijao oko kuće na Vlašiću, sjedile su jedna do druge uz svjetlost vatre. Behija je kuhala domaći čaj od lipe i kamilice, strpljivo hraneći unuka na žličicu, dok mu je Amela hladila čelo i držala ga za ručicu.
Prvi put u devet godina, razgovarale su bez garda i gorčine. Amela je priznala koliko se oduvijek osjećala nesigurno i kako se bojala da nikada neće biti dovoljno dobra domaćica za njezina sina. Behija je, s očima punim suza, spustila ruku na snahino rame i priznala da je njezina hladnoća bila samo strah starice da će ostati zaboravljena i nepotrebna u vlastitom domu.
Pred zoru, oluja se počela smirivati, a Davudova temperatura je konačno pala. Dječak je mirno utonuo u san, toplo ušuškan kraj vatre koja je tiho pucketala.
Kad se kasno poslijepodne seoski bager probio kroz nanose, a Jasmin zabrinut i iscrpljen uletio kroz vrata očekujući najgore, zatekao je prizor koji nije mogao ni zamisliti: njegova majka i supruga sjedile su za istim stolom, dijeleći šalicu toplog čaja, dok je mali Davud mirno spavao između njih. Led u sobi se otopio, ali još važnije — otopio se i led koji je godinama dijelio njihove duše.
