Kada sam se preselila u dom za stare, sin je obećao da će me redovno posjećivati.
I jeste.
Jednom mjesečno.
Ali svaka posjeta trajala je gotovo tačno deset minuta.
Ušao bi, poljubio me, pitao treba li mi nešto i pogledao na sat.
Onda bi ustao.
„Moram ići.“
U početku sam ga opravdavala.
Imao je posao i porodicu.
Kasnije me počelo boljeti.
Drugi stanari imali su djecu koja bi sjedila satima.
Moj sin kao da je odbrojavao minute.
Nikada mu nisam rekla koliko me to pogađa.
Nisam željela moliti vlastito dijete da ostane.
Tako je prošlo dvije godine.
Onda je prestao dolaziti.
Prvi mjesec sam mislila da je zauzet.
Drugi sam se naljutila.
Treći sam se uplašila.
Tada je upravnica doma došla sa kutijom.
Unutra su bile 24 koverte.
„Vaš sin ih je ostavljao poslije svake posjete. Tražio je da vam ih dam samo ako jednog dana više ne bude mogao dolaziti.“
Otvorila sam prvu.
„Mama, znam da misliš da žurim od tebe.“
Nekoliko mjeseci prije mog dolaska u dom počeo je imati ozbiljne napade panike povezane sa bolnicama i ustanovama.
Sve je počelo nakon smrti njegovog oca.
Moj muž je posljednje sedmice proveo u ustanovi čiji su hodnici i mirisi podsjećali na moj dom.
Sin mi to nikada nije rekao.
Kada bi došao kod mene, poslije desetak minuta počeo bi osjećati da ne može disati. Znojile bi mu se ruke i srce ubrzano lupalo.
Nije odlazio zato što mu je bilo dosadno.
Odlazio je jer je pokušavao sakriti koliko mu je teško ostati.
„Zašto mi nije rekao?“ pitala sam.
Stidio se.
Bojao se da ću pomisliti da je moj boravak u domu problem za njega i da ću poželjeti otići samo da njemu bude lakše.
Svaka koverta bila je napisana poslije jedne posjete.
U njima mi je pričao ono što nije stigao za deset minuta.
O poslu.
Djeci.
O tome kako mu nedostaje otac.
O osjećaju krivice.
Dvadeset četvrta koverta bila je drugačija.
Pisao je da je počeo tražiti stručnu pomoć jer ne želi da deset minuta bude maksimum koji može provesti sa mnom.
Zašto onda nije dolazio nekoliko mjeseci?
Njegova supruga mi je objasnila da je u međuvremenu imao zdravstveni problem i morao na liječenje i oporavak. Nije bio životno ugrožen, ali nije mogao dolaziti.
Nekoliko sedmica kasnije pojavio se.
Prvi put smo otvoreno razgovarali.
Rekla sam mu da sam dvije godine mislila da me jedva podnosi.
Zaplakao je.
„Ja sam tih deset minuta vježbao danima.“
Danas posjete ponekad traju dvadeset minuta.
Ponekad sat.
A ponekad opet deset.
Sada znam zašto.
Dvadeset četiri koverte držim u ladici.
Mislila sam da su dokaz dvije godine kratkih posjeta.
U stvari su bile dokaz koliko se moj sin borio da se svakog mjeseca vrati na mjesto kojeg se boji, samo da njegova majka ne pomisli da je zaboravljena.
