POSLIJE 34 GODINE RADA NOVA DIREKTORICA MI JE REKLA DA NEMAM PRAVO NA OPROŠTAJNU PROSLAVU – SUTRADAN JE OSNIVAČ FIRME DOŠAO SA FOTOGRAFIJOM IZ 1994. GODINE
U istoj firmi radila sam 34 godine.
Nisam bila direktorica, šefica niti osoba čije se ime pojavljivalo u novinama.
Radila sam administrativne poslove i pred penziju vodila mali tim.
Mjesec dana prije mog posljednjeg radnog dana kolege su počele pričati o oproštajnoj kafi.
Nova direktorica to je čula.
Pred svima je rekla:
„Firma neće plaćati proslave za svakoga. Radili ste posao za koji ste bili plaćeni.“
Bilo mi je neprijatno.
Nisam ni tražila proslavu.
Rekla sam kolegama da ne prave problem.
Sutradan se u firmi pojavio čovjek kojeg nisam vidjela godinama.
Osnivač firme.
Imao je 82 godine i odavno nije učestvovao u poslovanju.
U rukama je nosio staru fotografiju.
Na njoj sam bila ja, mnogo mlađa, ispred zaključane fabrike 1994. godine.
Direktorica nije razumjela zašto je fotografija važna.
Osnivač ju je pitao zna li šta se tada dogodilo.
Nije znala.
Firma je 1994. bila pred zatvaranjem.
Jedan veliki kupac nije platio dug, računi su bili blokirani, a radnici dva mjeseca nisu dobili cijelu platu.
Osnivač je pokušavao pronaći novac da nabavi materijal za posljednju veliku narudžbu.
Ako je ne završe, firma bi izgubila i posljednjeg ozbiljnog kupca.
Tada sam imala malu ušteđevinu.
Muž i ja skupljali smo za renoviranje kuće.
Nisam imala dovoljno da spasim firmu, ali sam ponudila ono što sam imala kao kratkoročnu pozajmicu.
Nekoliko kolega uradilo je isto.
Moja koverta bila je prva.
„Nije stvar u iznosu“, rekao je osnivač. „Kada je ona donijela svoju ušteđevinu, još devet radnika reklo je da će pomoći koliko mogu.“
Sa tim novcem i dodatnim dogovorom sa dobavljačem završena je narudžba.
Firma je preživjela.
Novac nam je kasnije vraćen.
Nikada nisam mislila da mi firma zbog toga nešto duguje.
Zato sam se iznenadila kada je osnivač izvadio još jedan papir.
Bila je kopija pisma koje je tada napisao zaposlenima.
U njemu je naveo imena ljudi koji su pomogli.
Moje je bilo prvo.
„Ova žena nije 34 godine samo primala platu“, rekao je direktorici. „Jednom je rizikovala vlastitu ušteđevinu da bi ljudi oko nje uopšte nastavili primati platu.“
Direktorica je pocrvenjela.
Pokušala je objasniti da nije znala.
Odgovorila sam da nije ni morala znati priču iz 1994. godine.
Problem nije bio u tome što nije znala.
Problem je bio što je smatrala da se nečiji doprinos može izmjeriti samo nazivom radnog mjesta.
Nisam željela veliku proslavu.
Na kraju su kolege nakon posla organizovale običnu kafu i tortu o svom trošku.
Osnivač je došao.
Došla je i direktorica.
Pred svima mi se izvinila.
Rekla je da je govorila o pravilima, a zaboravila da iza radnog staža postoje ljudi i događaji koje pravilnik ne vidi.
Prihvatila sam izvinjenje.
Kada sam posljednji put izašla iz firme, ponijela sam kopiju fotografije iz 1994.
Na njoj stojim u kaputu koji odavno nemam, držeći kovertu novca koji mi je tada značio gotovo sve.
Danas znam da nisam spasila firmu sama.
Bilo nas je mnogo.
Ali jedna mala odluka pokrenula je druge.
Zato mi oproštajna proslava na kraju nije bila najvažnija.
Bilo mi je dovoljno što je, poslije 34 godine, neko otvorio staru fasciklu i podsjetio sve da najvažnije stvari koje zaposleni urade ponekad uopšte ne pišu u njihovom opisu posla.
