SVAKOG PETKA MI JE STIZAO BUKET BEZ POTPISA – TEK POSLIJE GODINU DANA SAZNALA SAM KO GA ŠALJE
Prvi buket stigao je na moj sedamdeseti rođendan.
Poštar mi je pružio pet crvenih ruža i malu karticu na kojoj je pisalo samo:
„Za jednu davno obećanu kafu.“
Nije bilo potpisa.
Pomislila sam da su cvijeće poslali djeca ili unuci, ali svi su tvrdili da nemaju ništa s tim.
Sljedećeg petka stigao je novi buket.
Pa narednog opet.
Uvijek petkom.
Nekada ruže, nekada karanfili, a uz njih kratka poruka.
„Još uvijek praviš najbolju pitu od jabuka?“
„Sjećaš li se plave klupe pored rijeke?“
Te rečenice počele su me vraćati više od pedeset godina unazad.
Kada sam imala osamnaest godina, bila sam zaljubljena u mladića po imenu Andrija.
Živio je u susjednom selu.
Sastajali smo se petkom poslije škole na staroj klupi pored rijeke.
Jednog dana rekao mi je:
„Kad se vratim iz vojske, vodim te na kafu i pitam nešto važno.“
Nikada se nije vratio po mene.
Njegova porodica se odselila, a ja sam godinama vjerovala da me jednostavno zaboravio.
Kasnije sam se udala. Dobila sam djecu i sa mužem provela četrdeset lijepih godina.
Andriju nisam vidjela više od pola vijeka.
Zato sam samu sebe ubjeđivala da buketi nemaju nikakve veze s njim.
A onda je jednog petka umjesto cvijeća stigla mala kutija.
Unutra je bila crno-bijela fotografija.
Na njoj sam bila ja sa osamnaest godina, sjedila sam na plavoj klupi.
Na poleđini je pisalo:
„Kafu ti još dugujem.“
Ruke su mi počele drhtati.
Na kartici je ovog puta bio broj telefona.
Tri dana nisam zvala.
Četvrtog sam skupila hrabrost.
Javio se stariji muški glas.
„Nada?“
Odmah sam znala.
Bio je Andrija.
Sastali smo se u malom kafiću.
Imao je sedamdeset dvije godine, sijedu kosu i isti osmijeh kojeg sam se sjećala.
Pitala sam ga samo jedno:
„Zašto se nisi vratio?“
Spustio je pogled.
Njegov otac se tokom njegovog vojnog roka teško razbolio. Porodica se preselila kod rodbine u Njemačku, a Andrija je morao otići za njima.
Pisao mi je.
Mnogo puta.
Ali nijedno pismo nikada nisam dobila.
Godinama kasnije saznao je da sam se udala.
„Nisam želio da se pojavim i remetim ti život.“
I on se kasnije oženio.
Supruga mu je preminula nekoliko godina prije mog muža.
„A zašto sada?“ pitala sam.
Nasmijao se.
„Zato što sam napunio sedamdeset dvije i shvatio da čovjek više nema vremena da odgađa kafu pedeset godina.“
Počeli smo se viđati petkom.
Prvo samo na kafi.
Kasnije smo šetali pored rijeke.
Jednog dana pronašli smo mjesto na kojem je nekada stajala naša plava klupa.
Klupe više nije bilo.
Andrija je pogledao prazno mjesto i rekao:
„Kasnimo.“
Uhvatila sam ga za ruku.
„Za klupu možda. Za nas ćemo tek vidjeti.“
Danas petkom više ne dobijam bukete.
Andrija ih donese lično.
A ja sam u sedamdesetoj naučila nešto što mi niko u mladosti nije mogao objasniti:
Neke ljubavi ne čekaju pedeset godina da bi nastavile tamo gdje su stale. Čekaju da dvoje ljudi konačno shvate koliko je dragocjen svaki petak koji im je još ostao.
