U STAROJ KNJIZI PRONAŠLA SAM 10.000 MARAKA I PORUKU: „OVO NIJE TVOJE“ – TEK TADA SAM SE SJETILA ČOVJEKA KOJI JE DOLAZIO KOD MOG OCA
Cijelog života čuvala sam očevu malu biblioteku. Imao je stotine starih knjiga i uvijek je govorio da se knjige ne bacaju, čak ni kada ih više niko ne čita.
Kada sam napunila sedamdeset četiri godine, odlučila sam da dio knjiga poklonim gradskoj biblioteci.
Jednog popodneva počela sam ih vaditi sa polica.
Iz jedne debele knjige ispala je požutjela koverta.
Otvorila sam je.
Unutra su bile stare novčanice i kratka poruka očevim rukopisom:
„10.000 maraka. Ovo nije tvoje. Ako mene ne bude, pronađi Radeta.“
Otac je bio mrtav više od dvadeset godina.
Rade?
Trebalo mi je vremena da se sjetim.
Kada sam bila djevojka, kod nas je povremeno dolazio čovjek kojeg su svi zvali Rade stolar. On i otac zatvarali bi se u kuhinju, pili kafu i dugo razgovarali.
Jednog dana Rade je jednostavno prestao dolaziti.
Pitala sam majku šta se dogodilo.
„Odselio se“, odgovorila je.
Više nikada nisam čula njegovo ime.
Sada sam držala 10.000 maraka koje su očigledno pripadale njemu.
Počela sam se raspitivati.
Poslije nekoliko dana pronašla sam njegovog sina.
Rade je još bio živ.
Imao je osamdeset jednu godinu i živio u malom mjestu udaljenom skoro sto kilometara.
Nazvala sam ga.
Čim sam izgovorila očevo ime, zaćutao je.
„Vi ste njegova kćerka?“
Rekla sam mu za kovertu.
Počeo je plakati.
Nekoliko dana kasnije došao je kod mene.
Kada sam stavila novac na sto, nije ga želio uzeti.
„Taj novac nije moj“, rekao je.
Pokazala sam mu očevu poruku.
Odmahnuo je glavom.
„Tvoj otac nikada ti nije rekao šta se dogodilo?“
Tada sam prvi put čula cijelu priču.
Prije skoro pedeset godina Rade je želio otvoriti svoju stolarsku radionicu, ali nije imao novca.
Moj otac mu je pozajmio gotovo svu svoju tadašnju ušteđevinu.
Rade je godinama vraćao dug.
Posljednjih 10.000 maraka donio je neposredno prije nego što se odselio.
Otac ih nije htio uzeti.
„Rekao mi je: kupi alat i zaposli nekoga. Meni ćeš vratiti kada ti više ne bude trebalo.“
Rade je ipak ostavio novac.
Otac ga je sakrio.
„Zašto onda piše da novac nije moj?“ pitala sam.
Rade se nasmijao kroz suze.
„Zato što ga je namijenio nekome drugom.“
Otac je želio da se tim novcem jednog dana pomogne mladom zanatliji koji nema dovoljno da započne posao.
Rade i ja dugo smo sjedili u tišini.
Na kraju smo odlučili da ispunimo njegovu želju.
Preko lokalnog udruženja pronašli smo mladića koji je završio stolarski zanat i radio u tuđoj garaži jer nije mogao kupiti vlastite mašine.
Kupili smo mu alat.
Kada je pitao ko mu je pomogao, Rade je odgovorio:
„Jedan čovjek kojeg nikada nećeš upoznati.“
Danas taj mladić ima svoju malu radionicu.
A ona stara knjiga i dalje stoji na mojoj polici.
Koverta je prazna, ali očevu poruku nisam bacila.
Jer sam u sedamdeset četvrtoj godini saznala da čovjek može otići prije mnogo godina, a da jedno dobro djelo koje je započeo još uvijek putuje od ruke do ruke.
