A djevojka reče da je ne poznaje i brzo se udalji. Kasirka i ja smo se pogledali, a onda krišom pratili staricu. U korpi je imala hljeb, mlijeko, lijek protiv temperature i jednu malu čokoladu koju je unuk stalno vraćao na policu jer je vidio da baka broji novac.
Kad su stigli na kasu, kasirka je odglumila iznenađenje i saopštila joj da je desethiljaditi kupac. Starica je zaplakala. Uzela je samo ono što joj je trebalo, a ostatak nagrade nije htjela potrošiti. Molila je da ga sačuvaju za nekog siromašnijeg.
Tada se djevojka vratila. Čula je bakine riječi i počela da drhti. Prišla joj je i iz torbe izvadila staru fotografiju: na njoj je ta ista starica držala novorođenče. „To sam ja“, rekla je. „Prije dvadeset pet godina pronašli ste me ispred bolnice i predali policiji.“
Baka je zanijemila. Sjećala se bebe umotane u plavu deku, ali nikada nije saznala šta se s njom dogodilo. Djevojka je objasnila da je odrasla u hraniteljskoj porodici i da je tek nedavno, među dokumentima pokojne hraniteljke, pronašla zapis sa imenom žene koja ju je spasila.
Dok su se grlile, prišao im je muškarac u skupom odijelu. Rekao je da je djevojčin biološki otac i da je mjesecima prati. Tvrdio je da ju je njena majka ostavila bez njegovog znanja. Djevojka mu nije povjerovala, sve dok nije izgovorio ime ušiveno na unutrašnjoj strani plave deke.
Ali baka ga je prepoznala. On je bio mladić kojeg je one noći vidjela kako spušta korpu ispred bolnice. Nije spasavao dijete — ostavljao ga je. Muškarac je pokušao pobjeći, ali zaštitar je već pozvao policiju. U njegovoj torbi pronašli su ugovor kojim je namjeravao da djevojku nagovori da se odrekne nasljedstva svoje nedavno preminule majke.
Djevojka nije uzela ni dinar od njega. Kupila je baki sve iz korpe, platila unukovu terapiju i ostavila svoj broj. Prije nego što je otišla, dječaku je pružila onu malu čokoladu. Tek tada sam shvatio: deset hiljada dinara nije bila milostinja, nego prvi korak djevojke koja je dvadeset pet godina tražila jedinu osobu koja je nije napustila.
