U domu za stare na kraju grada, deda Milan je svako jutro sjedio pored prozora i gledao kako se svjetlo polako penje uz zid. Nekad je imao veliku porodicu, kuću punu glasova i dvorište u kojem su se smijali unuci. Otkad je završio u domu, telefoni su utihnuli. Djeca su dolazila prvih nekoliko mjeseci – „samo dok se ne snađeš“, govorili su – a onda su posjete postale rijetke, pa su se potpuno ugasile. Milan se nije žalio. Naučio je da tišina može da boli, ali i da se izdrži.
Jedina osoba koja mu je redovno dolazila bila je Vesna, čistačica. Dok bi brisala hodnike, svraćala bi kod Milana da mu donese čašu vode, da mu namjesti jastuk ili da sjedne na minut. Nije imala vremena za duge priče, ali je imala strpljenje da ga sasluša. Ponekad bi mu pročitala vijesti iz novina, ponekad bi mu donijela jabuku iz torbe. „Nemojte vi meni zahvaljivati“, govorila bi kad bi se Milan nasmiješio. „Imam ja oca vaših godina. Kad bih znala da je sam, voljela bih da mu neko dođe.“
Zimi mu je Vesna krišom donosila toplije čarape. Ljeti bi otvorila prozor da uđe malo mora u sjećanjima – Milan je nekad imao malu kuću na obali, tamo gdje je sa suprugom provodio ljeta. Djeci je ta kuća bila „daleko i neisplativa“, pa je godinama stajala prazna. Milan bi pričao o maslinama ispred praga, o večerima kad se more stišava, o mirisu borova. Vesna je slušala i pamtila, kao da skuplja tuđe uspomene da ih ne odnese zaborav.
Kad je Milan preminuo, dom je obavijestio porodicu. Djeca su se pojavila tek na sahrani – kratko, s pogledima na sat, više zabrinuti za papire nego za uspomene. Vesna je stajala sa strane, tiho zapalila svijeću i otišla na posao. Nije očekivala ništa. Radila je ono što je smatrala ljudskim.
Na ostavinskoj raspravi, advokat je otvorio kovertu s Milanovom rukom pisanim testamentom. Djeca su se već dogovarala ko će „uzeti more“, ko će prodati kuću. Advokat je pročitao: „Kuća na obali ostavlja se Vesni, zaposlenoj u domu za stare, jer je jedina koja me je obilazila kad sam bio sam. Neka u njoj ima ljeta, kao što je meni donosila dane.“ U sali je nastao muk. Djeca su se pogledala, nevjerica im je klizila niz lica. „To je nemoguće“, promrmljao je neko. Ali papir je bio jasan.
Vesna je saznala tek kad ju je direktor pozvao u kancelariju. Mislila je da je pogriješila nešto na poslu. Kad je čula, sjela je na stolicu i dugo ćutala. Nije plakala od sreće – plakala je jer je shvatila da je nekome bila porodica kad porodice nije bilo. Tog ljeta je prvi put otišla na more. Otvorila je prozor male kuće, osjetila miris borova i tiho rekla: „Hvala, deda Milane.“ A more je šumilo kao da odgovara.
