Na ogromnom gradilištu na rubu grada, prašina je stalno visila u vazduhu, a buka dizalica i mješalica za beton bila je kao ritam svakog dana. Među dvadesetak radnika jedan se izdvajao tišinom. Zvao se Nenad. Bio je snažan, vrijedan, radio bez predaha, ali nikad nije išao s ekipom na pivo poslije smjene. Nikad nije kupovao pljeskavice s kioska niti topla gotova jela.
Kad bi došla pauza za ručak, ostali bi izvadili sendviče s mesom, pite iz pekare ili bi naručili roštilj. Nenad bi se povukao u stranu, sjeo na hrđavu gredu i iz kese izvadio komad suvog hljeba. Nekad bi imao i jednu glavicu luka ili papriku. To je bilo sve. Jeo je polako, gledajući u beton koji se sušio na suncu.
Radnici su, po starom običaju, okretali sve na šalu.
„Evo ga opet, grof sa specijalitetom – hljeb na hljeb!“
„Štedi da kupi firmu, vidiš da mu se ne troši ni dinar!“
Smijeh bi odjeknuo po gradilištu. Nenad bi ćutao. Nije se pravdao, nije se ljutio. Popio bi malo vode iz boce, ustao i prvi se vraćao na posao.
Gazda firme, Vlado, primjećivao je sve to. Bio je strog, ali pravedan čovjek. Nije mu bilo pravo što se ljudi sprdaju s Nenadom, ali ga je kopkalo: plata mu je bila solidna, redovna. Gdje nestaje sav taj novac? Jednog petka, nakon isplate, vidio je kako Nenad ne ide kući kao ostali, nego gotovo trči niz ulicu, stežući kovertu u džepu. Vlado je sjeo u auto i, iz radoznalosti, krenuo za njim.
Nenad je prvo svratio u malu cvjećaru i kupio skroman buket poljskog cvijeća. Zatim je ušao u radnju s igračkama i izašao s malim plišanim psom. Na kraju je dugo stajao u apoteci, pa izašao s punom kesom lijekova. Vlado je osjetio nelagodu u stomaku.
Put ga je odveo do bolnice. Nenad je ušao na odjeljenje dječije onkologije. Vlado je parkirao i tiho pošao za njim, hodnikom do vrata jedne sobe. Vrata su bila malo odškrinuta. U sobi je na krevetu ležala sitna djevojčica, bleda, bez kose, priključena na infuziju. Kad je ugledala Nenada, lice joj se razvedrilo. On je spustio igračku na jastuk, sjeo pored nje i pričao joj neku smiješnu priču, smiješeći se onim osmijehom kakav Vlado nikad nije vidio na gradilištu.
Nenad je iz kese vadio lijekove, slagao ih uredno, a zatim joj gurnuo u ruku narandžu.
„Tata, jesi li ti jeo?“ pitala je tiho.
„Jesam, princezo. Najbolji ručak na svijetu“, slagao je bez razmišljanja.
Vlado se naslonio na zid. U grudima mu se nešto prelomilo. Shvatio je da Nenad ne štedi na sebi iz škrtosti, nego iz ljubavi. Ti suhi zalogaji bili su cijena djetetove šanse da ozdravi.
Tiho se povukao i pravo iz bolnice otišao kod ljekara. Pitao je šta treba, koliko košta terapija, ima li nade. I platio je sve što je trebalo.
Sutradan, na pauzi za ručak, radnici su opet krenuli sa šalama.
„Evo našeg plemića sa suvim hljebom!“
Tad je Vlado izašao ispred njih. Glas mu je bio kratak i težak.
„Dosta.“
Prišao je Nenadu i zagrlio ga pred svima. Ispričao im je gdje je bio, šta je vidio i zašto njihov kolega jede samo hljeb. Nastao je muk. Nekima su se oči napunile suzama. Najglasniji među njima spustio je svoj sendvič u prašinu.
„Oprosti, brate… nismo znali“, počeli su da govore jedan po jedan, gurajući Nenadu hranu u ruke.
Vlado mu je pružio kovertu.
„Ovo je za liječenje. I od danas imaš duplu dnevnicu. Ne zato što si dobar radnik, nego zato što si veliki čovjek.“
Nenad je zaplakao. Prvi put poslije dugo vremena sjeo je s njima i pojeo topao obrok. A na tom gradilištu od tog dana više niko nije ismijavao tuđi siromašni ručak, jer su shvatili da iza tišine i suhog hljeba često stoji borba koju niko ne vidi.
