Tetka Marija stigla je iz Njemačke u selo pred sami praznik, s jednim koferom i dva platnena cegera. Nije imala nove patike na nogama, niti skupu jaknu kakvu su svi očekivali od „one iz inostranstva“. Djeca su se gurkala, a snaha je kroz smiješak dobacila: „E, tetka, valjda si donijela nešto bolje nego prošle godine?“ Marija se samo nasmiješila i počela vaditi poklone: čokolade iz diskonta, po jedan šal za svaku snahu, sitne igračke za djecu, knjigu za brata. U sobi je zavladala ona neprijatna tišina u kojoj se svi prave ljubazni, a zapravo razočarani. Neko je poluglasno dobacio da se „u Njemačkoj očito štedi“, a djeca su se kiselo smješkala, gledajući u tuđe kese pune markirane garderobe koje su donijeli rođaci iz grada.
Marija je sjedila po strani, prstima gladila izlizani rub torbe i gledala u pod. Nije se pravdala. Nije objašnjavala zašto je poklone birala po rasprodajama, zašto su čokolade jeftine, a šalovi tanki. Niko nije znao da već dvije godine radi dvostruke smjene u domu za stare, da svake noći presvlači nepokretne ljude, pere rane i sluša tuđe uzdahe. Niko nije znao da već mjesecima šalje gotovo svu platu sinu svoje pokojne sestre, koji se liječi od teške bolesti, niti da sama spava u sobici iznad garaže jer je stan izdala kako bi imala još koji euro za terapije. Kad su se šale nastavile, Marija je ustala i izašla u dvorište da zapali cigaretu, krijući suze u hladnom vazduhu.
Kasnije te večeri, dok su se spremali za večeru, zazvonio je telefon. Javio se ljekar iz Njemačke. Brat se javio na njen telefon i zanijemio. Marija je, bez velike drame, rekla da je jutros uplatila posljednji dio novca za terapiju njenom sinu i da je doktor zvao da potvrdi termin. U sobi je nastao muk. Djeca su spustila poglede, snaha je prekrila usta rukom, a brat je stajao nijem, kao da mu se tlo izmaklo ispod nogu. Tada su shvatili da su se smijali poklonima žene koja je donosila sve što je imala – ne u kesama, nego u tišini, radu i odricanju.
Te noći niko više nije spominjao „jeftine poklone“. Marija je ostala u kuhinji da pomogne oko sudova, a djeca su joj donosila čokolade nazad da ih zajedno pojedu. Brat ju je zagrlio prvi put poslije mnogo godina i šapnuo: „Oprosti, sestro.“ Marija se samo nasmiješila. Njoj nikad nisu trebale velike riječi ni skupi darovi – dovoljno joj je bilo da je vide.
