Kad je umro stari Stojan Radulović, selo Brezovac se okupilo kao da je sabor. Stojan je za sobom ostavio veliko imanje, tri njive, livadu, šumu i staru kuću na raskršću. Njegovi sinovi, Rade i Mitar, nisu govorili već mjesecima. Dok je otac bio živ, držao ih je na okupu. Kad je zatvorio oči, pukla je i posljednja kočnica.
Prvog proljeća nakon sahrane, došla je i podjela zemlje. Seoski pisar Veljko je izvadio stare papire i pokazao gdje ide međa. Kamen je stajao uz stari orah, malo nakrivo, ali tu je bio „od pamtivijeka“. Rade je odmahnuo rukom:
„Ma to je pomjereno još dok je deda živio, moj je red zemlje s ove strane!“
Mitar je planuo:
„Lažeš! Taj kamen stoji tu otkad sam dijete bio!“
Komšije Čedo i Mara pokušali su da smire strasti, ali je Rade tvrdoglavo zabio kolac metar u Mitarovu njivu.
Te noći, Mitar nije spavao. Gledao je kroz prozor kako vjetar njiše orah i kao da čuje očeve riječi: „Zemlja hrani, ali i zavadi.“ U cik zore je uzeo lampu i vratio kolac nazad. Sutradan su se braća potukla pred svima. Majka Anđa je pala na koljena između njih, moleći da se dozovu pameti. Rade je otišao kući, lupivši vratima, a Mitar je ostao da krči brazdu sam, s knedlom u grlu.
U priču se umiješao i Jure, Radeov šurak, koji je godinama huškao:
„Ako sad popustiš, sutra će ti uzeti i livadu.“
Pod njegovim nagovorom, Rade je jedne noći pomjerio kamen-međaš duboko u bratovu zemlju. Mitar je ujutru vidio preoranu brazdu i shvatio da se rat ne vodi riječima. Otišao je do seoskog starješine Ilije, ali je ovaj samo slegnuo ramenima:
„Bez dogovora nema mira. Sud će vas pojesti obojicu.“
Napetost je rasla sve dok nije došla velika oluja. Kiša je danima lila, potok se izlio i zaprijetio da odnese pola njive. Voda je probila baš tamo gdje je međa pomjerana – zemlja se obrušila, brazde nestale, a blato je krenulo prema kući stare Mare. Rade je prvi dotrčao, ali nije znao šta da radi. Mitar je došao s lopatom, pa za njim Čedo, Veljko i još par komšija. Do mraka su gradili nasipe, bacali vreće, spašavali što se moglo. Rade je kliznuo u blato i skoro ga odnijela bujica – Mitar ga je zgrabio za ruku i izvukao u posljednjem trenutku.
Kad je oluja stala, njiva je bila izrovana, međa izbrisana, a braća su stajala prljava i umorna, gledajući u štetu koju su zajedno napravili – ne samo vodi, nego i jedno drugom.
Rade je prvi spustio pogled.
„Brate… izgubio sam granicu, a skoro i tebe.“
Mitar je ćutao, pa tiho rekao:
„Ako hoćeš, postavićemo novu među. Ali ne da nas dijeli.“
Sutradan su pred svima, uz starog Iliju, postavili novu među – ne po inatu, nego po dogovoru. Majka Anđa je zapalila svijeću za pokojnog Stojana, a selo je prvi put poslije dugo vremena odahnulo. Od tada u Brezovcu kažu: međa se može pomjeriti, ali brat kad se izgubi – nema tog kamena koji ga vrati.
