U privatnoj klinici na rubu grada, sve je mirisalo na dezinfekciju i novac. Bijeli zidovi, tihe cipele, recepcionerke sa savršenim osmijesima. Dr. Stefan Kovač, poznati hirurg, tog jutra je bio nervozan. Njegova kćerka Ema ležala je na odjelu intenzivne njege s rijetkom bolešću krvi. Terapije su zakazivale, vrijeme je curilo. Stefan je hodao hodnikom kao lav u kavezu, spreman da plane na svakoga ko mu stane na put.
Na ulazu u kliniku pojavio se mršav čovjek u starom kaputu. Brada mu je bila zapuštena, cipele poderane, a u ruci je držao zgužvanu fasciklu. Ljudi su ga zaobilazili. Prišao je recepciji i tiho rekao: „Molim vas, treba mi doktor. Donio sam nešto važno.“ Sestra je pogledala njegov izgled i pozvala obezbjeđenje. Stefan je u tom trenutku prolazio. „Šta je sad?“ upitao je oštro. „Prosjak pravi gužvu“, rekla je sestra. Stefan, već na ivici živaca, povisio je glas: „Izbacite ga napolje! Ovo nije javna kuhinja!“ Čovjek je pokušao da kaže: „Doktore, imam nalaze… to se tiče rijetkog oboljenja…“ Ali vrata su se već zatvorila za njim. Ostao je na hladnom pločniku s fasciklom u ruci.
Te noći, stanje male Eme se pogoršalo. Stefan je sjedio pored kreveta i gledao kako monitor pokazuje nepravilne linije. „Nemamo više opcija“, šapnula je kolegica. „Postoji eksperimentalna terapija, ali treba nam specifičan donor s rijetkom kombinacijom markera. Šanse da ga nađemo na vrijeme su male.“ Stefan je osjetio kako mu se svijet ruši. U tom trenutku, na monitoru u dežurnoj sobi pojavio se snimak sa kamere ispred klinike – čovjek u starom kaputu sjedio je na klupi, držeći fasciklu i gledajući u vrata, kao da čeka dozvolu da uđe. Stefan je prepoznao lice. Nešto mu je zadrhtalo u grudima.
Izašao je napolje. „Gospodine… zašto ste još tu?“ Čovjek je ustao, nesigurno. „Doktore, ja sam nekad bio laboratorijski tehničar. Godinama sam radio u inostranstvu na istraživanjima rijetkih krvnih markera. Ostao sam bez posla i kuće. Čuo sam za slučaj vaše kćerke. Ova fascikla… sadrži protokol koji sam radio s jednim timom. Postoji mogućnost da se terapija prilagodi – ali treba donor s markerom koji ja, igrom sudbine, imam.“ Pružio je ruku. „Ako želite, ja mogu pomoći.“
Stefan je zanijemio. Vratio je čovjeka unutra, lično ga odveo u laboratoriju. Tim je u roku od sat vremena potvrdio – prosjak, kako su ga nazvali, zaista je imao rijetku kombinaciju koja je mogla poslužiti kao ključ za terapiju. Procedura je bila rizična, ali vremena nije bilo. Čovjek je potpisao saglasnost bez razmišljanja. „Nemam šta da izgubim“, rekao je tiho. „Ako mogu da spasim dijete – to je dovoljno.“
Operacija i terapija trajale su cijelu noć. Stefan nije napuštao salu. U zoru, monitor pored Eminog kreveta se smirio. Linije su postale pravilnije. „Reaguje“, rekla je kolegica. Stefan je sjeo na stolicu i zaplakao prvi put u životu pred drugima. Kad je izašao, prišao je čovjeku u starom kaputu koji je ležao iscrpljen na krevetu za donore. „Oprostite mi“, rekao je drhtećim glasom. „Bio sam slijep.“ Čovjek se blago nasmiješio. „Niste vi loš čovjek, doktore. Samo ste bili preplašen otac.“
Nekoliko mjeseci kasnije, Ema je trčala dvorištem klinike. Stefan je lično pomogao čovjeku da dobije posao u laboratoriji i mali stan. Više nikada nije dozvolio da se neko izbaci zbog izgleda. Naučio je lekciju: ponekad spas nosi poderan kaput.
