Mirko je bio “kralj šverca i papira”, čovjek koji je devedesetih digao carstvo na tuđim leđima. Kuće po brdima, blindirani džip, satovi teški kao tuđe sudbine. Srce – tvrdo kao beton. Govorio je: “Novac rješava sve, a ko nema – neka se snađe.” U njegovom skladištu radio je Petar, tih, pošten čovjek koji je nosio sanduke za mizeriju da prehrani bolesnu kćerkicu Anu. Ana je rođena s teškom srčanom manom i trebala joj je operacija van zemlje. Petar je krpio kraj s krajem, prodavao stare stvari, ali je falilo još mnogo.
Jednog kišnog popodneva skupio je snagu i sačekao Mirka pred staklenim vratima kancelarije. Prsti su mu drhtali, kapa se gužvala u mokrim dlanovima.
“Gazda Mirko… nemam kome drugom. Djetetu je sve gore. Treba nam još tri hiljade maraka. Odradiću prekovremeno, godinu dana bez plate, samo da pozajmite…”
Mirko je gasio cigaru u kristalnoj pepeljari. Podigao je obrvu i nasmijao se.
“Tri hiljade? Ja nisam socijalna služba. Ako ti je dijete bolesno – moli se. A i čuo sam da si jutros razbio gajbu pića.”
“Klizavo je bilo, gazda, nije namjerno…”
Izvukao je sitnu novčanicu i bacio je Petru pod noge.
“Evo ti za autobus. Otkaz. I ti i tvoja bijeda – napolje.”
Petar je kleknuo. Molio je, glas mu se lomio, suze su se miješale s kišom. Mirko je okrenuo leđa i pozvao obezbjeđenje. Izbacili su čovjeka na ulicu. Te večeri Petar je pred ikonom šaptao kćerki: “Izdržaćemo. Neko gore vidi sve.”
Dvadeset godina kasnije, Mirko je ležao sam u pretrpanoj bolničkoj sobi. Njegovo carstvo se raspalo, sinovi su rasuli ono što je ostalo, a “prijatelji” nestali čim je presušio novac. Moždani udar mu je oduzeo govor i pola tijela. Nije imao nikog da mu donese čašu vode.
Jednog jutra ušla je nova doktorka, vraćena iz inostranstva. Mirko je čuo sestre kako šapuću da je stroga, ali pravedna. Stala je kraj njegovog kreveta, pročitala ime na kartonu i na trenutak zastala. U njenim očima nije bilo mržnje – samo duboko sjećanje.
Nagnula se i prinijela mu vodu na slamčicu. Obisala mu je usne kao majka djetetu. Zatim je tiho rekla:
“Sjećate li se radnika Petra? Kišnog dana kad ste ga izbacili zbog novca za operaciju kćerke?”
Mirko je zadrhtao. Oči su mu se raširile.
“Ta djevojčica sam bila ja,” rekla je mirno. “Ana. Operisana sam zahvaljujući dobrim ljudima. Otac me je učio da ne uzvraćam zlom.”
Primakla je stolicu.
“Lečiću vas najbolje što znam. Dobićete svu njegu. Ne zato što ste zaslužili – nego zato što ja želim ostati čovjek.”
Mirko je zaplakao. Te suze nisu vratile prošlost, ali su prvi put probile led koji je nosio cijelog života. Shvatio je da je onaj siromašni radnik imao bogatstvo koje on nikad nije stekao – čisto srce i dijete koje je izraslo u svjetlo.
