Na sahrani oca, braća Milan i Nenad stajali su jedan pored drugog, ali nisu gledali istim očima. Milan je gledao u kovčeg kao u prepreku koju treba što prije skloniti s puta, a Nenad u zemlju, kao da se oprašta ne samo od oca, nego i od porodice kakvu je poznavao. Otac je iza sebe ostavio staru kuću na obodu grada i nekoliko zapuštenih parcela uz rijeku – naizgled bezvrijedno. Milan je već godinama bio „uspješan“ biznismen, nosio skupa odijela i vozio sjajne automobile. Nenad je radio kao inženjer u maloj firmi i živio skromno. Poslije parastosa, Milan je izvadio papire i rekao da je „najpametnije“ da se imanje brzo podijeli. Glas mu je bio mekan, ali pogled hladan. U bilježnici je već imao spreman plan – da kuću i parcele prebaci na sebe, a bratu ponudi sitan iznos „da se ne muči s birokratijom“. Nenad je sumnjao, ali je vjerovao bratu više nego sebi. Potpisao je.
Mjesecima kasnije, grad je objavio da se na tom dijelu obale gradi nova poslovna zona. Vrijednost zemljišta skočila je deset puta. Milan je trljao ruke – prodao je parcele stranim investitorima i preko noći postao milioner. Kupio je penthaus, otvorio firmu, pojavljivao se u novinama kao „vizionar“. Kad bi sreo brata, tapšao bi ga po ramenu i govorio: „Vidiš, mali, sreća prati hrabre.“ Nenad je ćutao. U sebi je nosio gorčinu, ali nije tražio nazad ono što je potpisao. Preselio se u manji stan, radio još više i pokušavao da zaboravi. Jednom mu je otac u snu došao i rekao: „Ne boj se za ono što si izgubio. Boj se za ono što će on izgubiti.“
Godinu dana kasnije, Milan je ušao u rizičan posao s ljudima koje nije poznavao. Veliki ugovor, veliki ulozi, brza zarada – tako su mu obećali. Uložio je skoro sve što je zaradio. Potpisao je papire bez čitanja, uvjeren da mu se sreća ne može okrenuti. A onda je došla inspekcija, pa policija, pa sud. Partneri su nestali, računi su blokirani, imovina zaplijenjena. Naslovi u novinama su se promijenili: „Biznismen pod istragom“, „Milioni nestali preko noći“. Penthaus je otišao na doboš, auto zaplijenjen, a firma zatvorena. Milan je u jednoj noći ostao bez svega – osim dugova. Ljudi koji su mu se smiješili okretali su glavu. Telefon je utihnuo.
Jedne večeri, pokisao i umoran, Milan je stajao pred vratima Nenadovog stana. Ruke su mu drhtale dok je zvonio. Kad je Nenad otvorio, pred njim je stajao čovjek kojeg jedva da je prepoznao – bez sjaja, bez samopouzdanja, s očima punim straha. „Brate… nemam gdje“, izustio je. „Sve sam izgubio.“ Nenad je ćutao nekoliko sekundi, a onda se pomjerio u stranu. „Uđi“, rekao je tiho. Skuhao mu je čaj, dao mu suvu majicu i ostavio ga da se osuši. Nije spomenuo nasleđe. Nije tražio izvinjenje. Samo je sjeo preko puta i slušao kako se brat lomi pod teretom vlastite pohlepe.
Ujutro je Nenad izašao ranije na posao. Na stolu je ostavio kovertu s nešto novca i cedulju: „Za početak. Nađi posao. Ne moraš meni da vraćaš – vrati životu.“ Milan je gledao u vrata koja su se zatvorila i prvi put shvatio da se milioni mogu izgubiti za jednu noć, ali da se brat može izgubiti zauvijek – ako ga jednom izdaš.
