Svako jutro u isto vrijeme, dok je grad još drijemao pod sivim nebom, Jasna je prolazila pored male pekare na uglu. Miris svježe pečenih kifli izlazio je na ulicu kao nevidljiva ruka koja vuče za stomak. U torbi je nosila prazne posude za ručak – kod kuće su je čekala troje djece njene sestre, koja je radila noćne smjene u bolnici. Novca je bilo malo, a glad je bila svakodnevna gošća. Prvih dana je skupljala sitniš i kupovala po jednu kiflu. Dijelila ju je na tri dijela, tanje nego papir. Onda je došao dan kad nije imala ni to.
Počelo je „samo danas“. Dok bi prodavačica okretala leđa da izvadi hljeb iz peći, Jasna bi spustila pogled, posegnula i gurnula jednu kiflu u rukav kaputa. Srce bi joj tuklo kao ludo dok bi izlazila na hladan vazduh. Trčala bi niz ulicu, ponavljajući u sebi da je to posljednji put. Ali glad ne sluša obećanja. Sutradan je opet došla. I prekosutra. Svaki put je strah bio veći, a sram dublji. Kod kuće bi djeci mazala kiflu s malo margarina i pričala viceve da ne primijete kako joj ruke drhte.
Jednog jutra, kad je pekara bila puna ljudi, Jasna je ušla s odlukom da više nikad ne uzme ništa bez plaćanja. Ali vidjela je najmlađe dijete u mislima – kako se budi gladno, kako pita ima li još „onih toplih“. Prodavačica je otišla po kusur. Jasna je posegnula. I tada je osjetila čvrst stisak na zglobu. Kifla joj je ispala na pod. U pekari je na trenutak nastala tišina. Nikola, vlasnik pekare, stajao je iza pulta. Pogledi mušterija su se okrenuli ka njoj. Jasni je krv udarila u uši. „Molim vas… ja ću platiti… nisam htjela…“ riječi su se zapetljale. Već je vidjela policiju, sram pred komšilukom, pogled djece kad saznaju.
Nikola nije vikao. Nije pravio scenu. Samo je rekao: „Dođi sa mnom.“ Povukao je vrata kancelarije i zatvorio ih. U maloj sobi je mirisalo na kafu i brašno. Nikola je sjeo, izvadio iz ladice izblijedjelu fotografiju žene s umornim očima. „Ovo je moja majka“, rekao je tiho. „Kad sam bio mali, krala je hljeb iz pekare. Bila je uhvaćena. Taj pekar je mogao da je preda policiji. Nije. Dao joj je posao da pere plehove uveče. Zahvaljujući tom čovjeku, mi nismo ostali gladni.“ Podigao je pogled. „Kad sam te vidio kako kriješ kiflu, sjetio sam se nje.“
Jasna je zaplakala. Ispričala mu je o djeci, o noćnim smjenama sestre, o računima koji se gomilaju. Nikola je otvorio frižider i izvadio kesu s pecivom od sinoć. „Ovo se baca“, rekao je. „Ali ne mora. Uzmi.“ Zatim je dodao: „I ima još nešto. Treba mi neko ko će poslije zatvaranja da pere plehove i počisti. Nije mnogo, ali je pošteno.“ Jasna je klimnula glavom, grizući usnu da zaustavi suze. Prvi put nakon dugo vremena, neko ju je vidio – ne kao lopova, nego kao majku koja se bori.
Te večeri je Jasna došla kući s punom kesom. Djeca su skakala oko nje, mrvila kifle po stolu i smijala se. Niko nije znao koliko je malo falilo da se taj smijeh pretvori u suze pred policijskom stanicom. Sljedećih dana, Jasna je dolazila u pekaru poslije zatvaranja. Prala je plehove, čistila brašno s poda, učila da mesi tijesto. Miris kifli više nije bio miris krivice – bio je miris nade.
Nekoliko mjeseci kasnije, Nikola joj je dao kecelju s njenim imenom izvezenim na džepu. „Zaslužila si“, rekao je. Jasna je pogledala u ogledalo u izlogu – umorna žena s brašnom na obrazima, ali s osmijehom kakav dugo nije imala. I svaki put kad bi u pekaru ušla neka žena s praznim pogledom i stisnutom torbom, Jasna bi spustila ruku na pult i tiho rekla: „Ako treba – imamo rješenje. Ne moraš krasti.“
