Selo Donje Vrbe, ušuškano među brežuljcima i starim voćnjacima, te zime je bilo zatrpano snijegom do pojasa. Dimnjaci su se pušili kao lokomotive, a miris smole i bukovine širio se uskim sokacima, najavljujući Božić. Na kraju sela stajale su dvije velike, domaćinske kuće, zidane istom rukom i u isto vrijeme. Imale su iste krovove, iste kapije i isti raspored prozora. Dijelilo ih je dvadesetak metara dvorišta. Tačno po sredini tog dvorišta uzdizao se visok, siv betonski zid – hladan, ružan, bez ijedne pukotine. Podignut je prije tačno dvadeset godina.
S lijeve strane zida živio je Ilija, stariji brat. Bio je čovjek preke naravi, tvrdoglav do bola, ali radan i pošten. Sa desne strane živio je Nikola, mlađi brat, tiši i popustljiviji, ali povrijeđen i ponosan. Nekada su jeli iz iste činije, spavali u istoj sobi i zajedno zidali te kuće, miješajući malter golim rukama. Onda se pojavio geometar, došla je knjiga zemljišta i spor oko par koraka zemlje pored stare kruške u dvorištu. Pale su teške riječi, psovke koje se ne povlače, sijevnule su sjekire u bijesu, a komšije su razdvajale braću da ne učine veće zlo. Sutradan je došla mješalica betona i zid je niknuo između njih – ne samo u dvorištu, nego i u srcima.
Dvadeset Božića prošlo je u tišini. Ilija je ostao udovac, djeca su mu otišla u inostranstvo i kuća je postala prevelika za jednog čovjeka. Nikola je, s druge strane zida, imao punu kuću – snahu, sina, unuke, smijeh i graju. Svake zime Ilija bi sjedio sam za stolom, slušajući smijeh s druge strane zida kako mu probada tišinu. Ponos mu nije dao da se javi, iako mu je srce pucalo. Inat mu je bio tvrđi od onog betona napolju.
Tog Badnjeg dana, Ilija je sjedio kraj prozora i gledao u zid. Reuma mu je lomila kosti, a hladnoća u kući nije bila od zime, nego od samoće. Gledao je kako Nikolini unuci trče po dvorištu, gađaju se grudvama, ali paze da nijedna ne preleti preko zida, kao da je s druge strane minsko polje. To ga je presjeklo. Shvatio je da djeca odrastaju misleći da im stric ne postoji, da je on neka sjenka iza zida. Ta pomisao ga je zaboljela više nego svađa oko zemlje.
Ustao je teško i uzeo stari album sa fotografijama. Na prvoj stranici bila je crno-bijela slika: on i Nikola kao dječaci, bosi, blatnjavi, nasmijani do ušiju ispred stare roditeljske kuće. „Šta nam bi, brate moj?“ promrmljao je Ilija u praznoj sobi. „Zar zbog par koraka blata da odem s ovog svijeta sam? Zar da odem pred Boga, a da ti ne pružim ruku?“ Suza mu je kliznula niz obraz i pala na požutjelu fotografiju.
Miris pečenice dopirao je iz Nikoline pušnice i miješao se s mirisom tamjana iz Ilijine kuće. Taj miris djetinjstva mu je slomio posljednju branu. Sjetio se majke kako ih zove na večeru i oca koji je uvijek govorio: „Snop se ne lomi, a slamka puca sama.“ Oni su tu riječ pogazili. Srce mu je tuklo kao da hoće da iskoči. Znao je da, ako večeras ne ode, možda nikad neće.
Iz ormara je izvadio bocu rakije „prepečenice“ koju je ispekao one godine kad su se posvađali i čuvao je kao inat. Uzeo je i pogaču koju je sam umijesio, nespretno, starim rukama. Umotao je sve u staru izvezenu krpu koju je njihova majka nekad držala za praznike. Ruke su mu drhtale dok je vezivao čvor.
Navukao je kaput, stavio staru šubaru i izašao u noć. Snijeg je škrgutao pod nogama dok je obilazio zid, putem kojim nije prošao dvadeset godina. Srce mu je tuklo u grlu. Pred Nikolininim vratima zastao je. Iznutra se čuo smijeh, zveckanje čaša, dječiji glas: „Živjeli, dedo!“ Ruka mu se ukočila u vazduhu. Šta ako ga otjera? Šta ako mu zalupi vrata pred svima? Ali onda se sjetio one slike iz albuma. Krv nije voda.
Pokucao je. Tri puta, kratko i teško. U kući je nastala tišina. Koraci su se približavali. Vrata su se otvorila, a na pragu je stajao Nikola, s čašom vina u ruci, crven u licu od topline i pića. Kad je ugledao Iliju, čaša mu je ispala i vino se razlilo po snijegu kao krv. Stajali su nijemi, gledajući se, dok je vjetar nosio pahulje između njih.
„Hristos se rodi, brate“, izgovorio je Ilija promuklo. Suze su mu kvasile bradu dok je pružao krpu s pogačom i rakijom. „Oprosti mi… za svaku ružnu riječ, za onu zemlju, za sav inat. Proklet bio i zid i metar zemlje kad nemam s kim da popijem čašu na Božić.“
Nikola je gledao u brata kao da vidi duha. Ponos mu se lomio u grudima. Kad je vidio suze u očima starijeg brata, onog koji nikad nije plakao, nešto se u njemu slomilo. „Vaistinu se rodi“, jecnuo je i zgrabio Iliju u zagrljaj. Grlili su se dugo, muški, nespretno, kao ljudi koji su zaboravili kako se grli. Stajali su na minusu, dok ih je snijeg zasipao, a oni su se grijali jedan drugim prvi put poslije dvadeset godina.
Uveli su Iliju u kuću. Toplina peći i miris sarme udarili su ga u lice. Nikola je viknuo unucima: „Dođite, deco. Ovo je vaš stric.“ Djeca su ga gledala kao čudo, a onda mu prišla i poljubila ruku. Sjeli su za sto, nazdravili, plakali i smijali se u istom dahu. Zid u dvorištu te noći više nije imao nikakvu moć – postao je samo gomila hladnog betona.
Pred zoru, dok su sjedili sami kraj peći, Nikola je rekao: „Sutra uzimam macolu.“ Ilija ga je pogledao zbunjeno. „Sutra rušimo zid. Neću više ogradu među nama.“ Ilija se nasmijao kroz suze. „Ruši, brate. Ionako mi zaklanja sunce.“
Tog Božića, u selu Donje Vrbe, dva brata su prvi put poslije dvadeset godina zaspala mirno – bez zida među srcima.
