Baka Milica živjela je sama u maloj kući na kraju sela, s baštom punom luka, krompira i par starih ruža uz ogradu. Njena djeca su radila u gradu, a unuci su dolazili svakog vikenda. To su bili dani koje je Milica čekala cijele sedmice. U petak bi oprala stolnjak, u subotu ustajala prije sunca i palila vatru, a nedjeljom bi stajala na kapiji i gledala niz put, kao da može pogledom prizvati njihov auto.
Milica je uvijek spremala više nego što ima. Od jedne koke bi napravila supu, pečenje i pitu, kao da je u dvorištu čitavo jato. Od šake brašna bi umijesila dvije pogače. Unucima bi u tanjir stavljala „još malo“, a sebi sipala tek par kašika. Kad bi je pitali zašto jede manje, govorila bi: „Meni je srce puno kad vas gledam kako jedete.“ Istina je bila da je često ostajala gladna, ali joj to nije smetalo. Više ju je radovalo da djeca ližu prste i traže repete.
Jednog vikenda, unuci su primijetili da baka stalno ustaje od stola pod izgovorom da „provjeri supu“, ali se ne vraća sa tanjirom. Najmlađa, **Lana**, šapnula je bratu: „Baka ne jede.“ Dječak je klimnuo glavom. Kad su svi sjeli, on je gurnuo svoj tanjir prema baki. „Bako, ajde ti prva, mi ćemo poslije.“ Milica se nasmijala, pokušala da odbije, ali su je unuci okružili stolicama i navijali: „Bako, bako, s nama!“
Te večeri, baka je jela s njima. Polako, uživajući u svakom zalogaju, više zbog njihovih očiju nego zbog hrane. Djeca su joj pričala školske dogodovštine, svađala se ko će dobiti veći komad pite, a Milica je shvatila da je njihova sreća veća kad ona sjedi s njima za stolom. Nije morala da se žrtvuje do bola da bi ih voljela – dovoljno je bilo da budu zajedno.
Od tada, kad god dođu, Milica prvo sipa sebi tanjir. Unuci joj, onako ozbiljno, broje zalogaje i paze da pojede sve. A ona se smije i govori: „Dobro, dobro, pojela sam – sad je red na vas.“ U njenoj kući, ljubav se nije mjerila količinom hrane na tanjiru, nego toplinom oko stola.
