POVEZAO SAM NEPOZNATOG ČOVJEKA NA AUTOPUTU KROZ MAĐARSKU – KADA SAM NA RADIJU ČUO KOGA POLICIJA TRAŽI, POGLEDAO SAM PUTNIKA I ZALEDIO SE
Vozim kamion već skoro dvadeset godina i mislio sam da sam na putu vidio gotovo sve.
Prošao sam hiljade kilometara kroz Mađarsku, Austriju, Njemačku, Češku i Slovačku. Vozio sam po snijegu, magli i nevremenu, spavao na pumpama i pomagao ljudima kojima bi se automobil pokvario nasred puta.
Ali ono što mi se dogodilo te noći u Mađarskoj nikada neću zaboraviti.
Bilo je nešto poslije ponoći.
Kiša je padala toliko jako da su brisači jedva uspijevali očistiti šoferšajbnu. Saobraćaja gotovo da nije bilo.
U jednom trenutku ugledao sam automobil na zaustavnoj traci.
Pored njega je stajao muškarac i mahao rukama.
Prvo sam namjeravao produžiti. Međutim, temperatura je bila niska, kiša je pljuštala, a čovjek je bio potpuno mokar.
Zaustavio sam kamion nekoliko desetina metara dalje.
Dotrčao je do mene.
Rekao je da mu je automobil iznenada stao i pitao mogu li ga odvesti do sljedeće benzinske pumpe.
„Nije daleko“, rekao je.
Otključao sam vrata.
Čim je sjeo pored mene, nešto mi je bilo čudno.
Čovjek je bio nervozan.
Nije prestajao gledati u bočni retrovizor.
Pitao sam ga je li sve u redu.
„Jeste, samo sam se prepao zbog auta“, odgovorio je.
Nisam dalje ispitivao.
Poslije nekoliko minuta primijetio sam da stalno trlja ruke i gleda prema cesti iza nas.
Onda me iznenada pitao:
„Radi li ti radio?“
Rekao sam da radi.
„Možeš li uključiti vijesti?“
To mi je bilo malo neobično, ali sam uključio radio.
Nekoliko trenutaka išla je muzika, a zatim je program prekinut.
Spiker je rekao da policija traži muškarca koji je nekoliko sati ranije nestao nakon incidenta na jednoj benzinskoj pumpi uz autoput.
Nisam odmah obraćao pažnju.
A onda je počeo opis.
Muškarac srednjih godina.
Tamna jakna.
Svijetla košulja.
Kratka kosa.
Na desnoj strani lica vidljiv ožiljak iznad obrve.
Instinktivno sam pogledao čovjeka pored sebe.
Imao je tamnu jaknu.
Ispod nje svijetlu košulju.
A iznad desne obrve – ožiljak.
Osjetio sam kako mi se ruke stežu oko volana.
Putnik je shvatio da ga gledam.
Nekoliko sekundi niko nije rekao ni riječ.
Onda je tiho izgovorio:
„Samo nastavi voziti.“
U tom trenutku bio sam uvjeren da sam u kabinu pustio čovjeka kojeg policija traži.
Nisam znao ima li nešto kod sebe.
Nisam želio napraviti nagli pokret.
Do pumpe je ostalo još nekoliko kilometara.
Pokušavao sam djelovati potpuno mirno.
Tada sam se sjetio da preko sistema u kamionu mogu kontaktirati dispečera.
Pretvarajući se da provjeravam podatke o ruti, poslao sam kratku poruku kolegi u firmi:
„Pozovi policiju. Mislim da je traženi čovjek kod mene.“
Nastavio sam razgovarati s putnikom kao da se ništa nije dogodilo.
Pitao sam ga odakle dolazi.
Nije odgovorio.
Samo je gledao kroz prozor.
Kada smo se približili benzinskoj pumpi, ugledao sam policijsko vozilo parkirano sa strane.
Pomislio sam da je gotovo.
Ali moj putnik ga je također primijetio.
„Nemoj ovdje stati“, rekao je.
Glas mu više nije zvučao prijateljski.
Rekao sam da moram jer mi treba gorivo.
Tada je posegnuo rukom prema unutrašnjem džepu jakne.
Srce mi je stalo.
Ali umjesto oružja izvadio je – novčanik.
„Moram ti nešto reći“, kazao je.
U tom trenutku policajci su već prilazili kamionu.
Naredili su nam da izađemo.
Čovjek je podigao ruke.
Nakon nekoliko minuta dogodilo se nešto što nisam očekivao.
Policajac mi je prišao i rekao:
„Nije on čovjek kojeg tražimo.“
Ostao sam zbunjen.
Opis je bio gotovo identičan.
Čak je imao i ožiljak na istom mjestu.
Ali čovjek kojeg su tražili bio je nekoliko godina mlađi i registracijske tablice njegovog automobila nisu odgovarale automobilu mog putnika.
Tada sam ga pitao zašto se ponašao toliko čudno.
Spustio je glavu.
„Zato što sam pobjegao od kuće.“
Ispričao mi je da se nekoliko sati ranije strašno posvađao sa sinom. U bijesu je sjeo u automobil i krenuo bez cilja.
Telefon mu je ostao kod kuće.
Kada mu se automobil pokvario, shvatio je koliko je glupo postupio.
Stalno je gledao iza sebe jer se nadao da će njegov sin krenuti za njim.
A vijesti je želio čuti jer je na pumpi prije nego što mu se automobil pokvario načuo razgovor ljudi o policijskoj potjeri.
Kada je čuo opis na radiju, i sam je shvatio koliko liči na traženog čovjeka.
Zato mi je rekao da samo nastavim voziti – uplašio se da ću pomisliti upravo ono što sam i pomislio.
Policajci su provjerili njegove dokumente i pustili ga.
Prije nego što smo se rastali, zamolio me da mu posudim telefon.
Nazvao je sina.
Čuo sam samo njegovu prvu rečenicu:
„Sine, tata je. Izvini.“
Nekoliko sati kasnije nastavio sam svojim putem.
Od tada sam mnogo puta prolazio istom dionicom.
Ali svaki put kada pada jaka kiša i ugledam nekoga pored pokvarenog automobila, sjetim se te noći.
Tada sam naučio dvije stvari.
Da ponekad ono što izgleda potpuno očigledno može biti velika slučajnost.
I da nikada ne znaš kakvu priču sa sobom nosi nepoznati čovjek kojeg sretneš usred noći na putu.
