Kćerka je uletjela u kuću nasmijana i rekla da je upoznala djevojčicu koja se tek doselila u njihov kraj. Očekivala sam neku priču o školi, muzici ili odjeći, ali onda je zastala i pitala: “Mama, može li ona sutra doći kod nas?”
Naravno da sam rekla da može. Sutradan se na vratima pojavila tiha djevojčica približno njenih godina, uredna, ali vidno nervozna. Dok su njih dvije otišle u sobu, primijetila sam da stalno gleda prema kuhinji.
Napravila sam sendviče i odnijela im tanjir. Nova prijateljica se prvo zahvalila, a onda je veoma polako pojela sve što je bilo pred njom. Moja kćerka je nakon toga sišla i tiho me pitala možemo li napraviti još jedan sendvič “za kasnije”.
Tek naveče mi je objasnila. Djevojčica živi samo sa ocem koji je nedavno ostao bez posla. Ponekad, rekla joj je, preskoči večeru kako bi njemu ostalo više hrane. Moja kćerka me zamolila da ništa ne govorim pred njom jer ne želi da je osramotimo.
Narednih dana sam počela praviti malo više ručka i ponašala se kao da nam stalno ostaje višak. Djevojčica je sve češće dolazila, a njih dvije su postale nerazdvojne. Nisam željela da se osjeća kao da joj činimo milostinju.
Mjesec kasnije njen otac mi je pokucao na vrata. Mislila sam da se ljuti, ali pružio mi je kesu domaćih kolača. Rekao je: “Znam šta radite. Hvala vam što ste mojoj kćerki pomogli tako da nikada nije morala osjetiti da je manje vrijedna.” Tada sam shvatila da je moja “razmažena princeza” odrasla mnogo više nego što sam primjećivala.
