Otvorila sam pismo očekujući neku formalnost oko zgrade, ali unutra je bio rukom napisan tekst. Buduće komšije su mi objasnile da renoviranje planiraju naredne dvije sedmice i da su, prije nego što počnu, željeli provjeriti kada najčešće spavam poslije noćne smjene.
Napisali su da mogu pomjeriti bučne radove za kasnije sate, a broj telefona ostavili su mi na dnu papira da im javim ako mi neki dan posebno treba mir. Iskreno, ostala sam zatečena. U ovoj zgradi se ljudi godinama jedva pozdrave u liftu, a njih dvoje još nisu ni uselili.
Odmah sam im poslala poruku i zahvalila se. Odgovorili su da nema potrebe da zahvaljujem i da su i sami nekada imali komšiju koji je radio noću, pa znaju koliko je teško zaspati dok neko buši zid iznad glave.
Nekoliko dana kasnije renoviranje je počelo. Svakog jutra dok sam se vraćala s posla, majstori su pravili pauzu upravo u vrijeme kada sam im rekla da najčešće legnem. Nisam čula gotovo ništa do podneva.
Kada su se konačno uselili, odnijela sam im kolač da ih upoznam. Na vratima me dočekao mladi bračni par sa bebom. Tada su mi rekli nešto zbog čega mi je cijelo pismo dobilo još veći smisao.
Stan su kupili od mog starog komšije, ali prije prodaje im je rekao: “Ispod vas živi žena koja radi noću. Ako možete, pazite na nju.” Čovjek za kojeg sam mislila da me godinama jedva primjećuje zapravo je mislio na mene čak i kada je odlazio.
