Kad je deda Rade završio u bolnici zbog srca, u selu se ništa nije činilo isto. Njegova kuća na ćošku imala je dvorište koje je svi znali po starom orahu – ogromnom drvetu čija je krošnja pravila hlad pola sokaka. Ljeti su se djeca igrala ispod njega, a zimi su se komšije tu sklanjale od vjetra dok pričaju. Orah je bio stariji od većine kuća, a deda Rade je govorio da ga je zasadio njegov otac, „kad se iz rata vratio živ“. Zato je za Radu orah bio više od drveta – bio je uspomena.
Dok je deda ležao u bolničkom krevetu, komšija Žika je odlučio da mu krošnja „pravi previše sjene u dvorištu“. Žika je bio onaj tip čovjeka koji mjeri tuđe dvorište duže nego svoje. Jednog jutra je doveo motorku, uzeo dva druga „za pomoć“ i, dok su žene iz sokaka bile na pijaci, počeo da siječe orah. Prvo su padale grane, onda je zadrhtalo cijelo stablo. Komšiluk se skupio, neko je vikao da sačeka dok se Rade ne vrati, ali Žika je odmahivao rukom: „Ma kakav Rade, drvo je prešlo među!“
Kad je vijest stigla do bolnice, deda Rade je prvo mislio da se neko šali. Onda je vidio suze u očima unuke Milice. „Posekli su ga, dedo“, rekla je tiho. Rade je samo zatvorio oči. Ljekar je mislio da mu je pozlilo od terapije, ali Rade je šapnuo: „Srce me ne boli zbog srca… boli me zbog oraha.“ Ipak, Rade je imao onaj stari, seoski humor koji se budi kad je najteže. „Dobro“, rekao je. „Ako su mi uzeli hlad, neka mi ostave smijeh.“
Unuka je pokrenula cijelo selo. Djeca su nacrtala orah na kartonima i zalijepila po kapijama. Komšije su donijele stolice i postavile ih na mjestu gdje je stablo stajalo, „da se hlad makar glumi“. Kad se deda vratio kući, dvorište ga je dočekalo golo, ali puno ljudi. Žika je stajao po strani, sav kriv. Deda je prišao panju, potapšao ga i rekao: „E moj orahu, bar si ostavio panj da se na njega sjedne.“ Svi su se nasmijali, a napetost se malo spustila.
Žika je skupio hrabrost, prišao i pružio ruku. „Rade, pogriješio sam. Nisam mislio…“ Rade ga je pogledao ispod obrva, pa se nasmiješio: „Znam da nisi mislio. Zato si i sjekao.“ Onda je dodao: „Ako već nema oraha, ima mjesta za novi.“ Žika je, posramljen, obećao da će kupiti sadnicu i platiti majstore da posade novo drvo. Djeca su se odmah uhvatila posla – iskopali su rupu, donosili vodu, a Milica je na kolac objesila tablu: „Orah Rade II – raste sporije, ali tvrdoglavije.“
Prošle su godine. Novi orah je pustio grane, a deda Rade je svako jutro izlazio s kafom i govorio: „Nije onaj stari, ali je naš.“ Žika je, svaki put kad prođe, zalio drvo. Komšije su se opet skupljale u hladovini – malo manjoj, ali toplijoj po ljudima. Stari orah je nestao, ali je ostalo nešto bolje: sokak koji je naučio da se ne siječe tuđe uspomene.
