U dom za nezbrinutu djecu, na kraju grada, rijetko su dolazili parovi koji su tražili „starije dijete“. Svi su htjeli bebe – male, zdrave, „bez prošlosti“. Marko i Jelena su ušli tiho, bez velikih očekivanja. Godinama su pokušavali da dobiju dijete i svaki put bi se vraćali kući s istim osjećajem praznine. Tog dana, vaspitačica ih je povela hodnikom punim crteža i dječijeg smijeha, ali iza jednog vrata bilo je tiho. U uglu sobe, sam za stolom, sjedio je dječak od osam godina, sitan za svoje godine, sa knjigom u rukama. „To je Luka“, šapnula je vaspitačica. „Težak je slučaj. Ne uklapa se, ne voli buku, ne gleda ljude u oči. Niko ga ne želi.“
Luka nije podigao pogled kad su ušli. Prsti su mu nervozno prelistavali stranice stare enciklopedije. Marko je kleknuo pored njega. „Šta čitaš?“ pitao je. Dječak je tiho izgovorio: „O zvijezdama.“ Jelena je osjetila kako joj se steže grlo. Sjetila se koliko je i sama voljela da gleda nebo kad joj je bilo najteže. „One su daleko, ali svijetle za sve“, rekla je. Luka je prvi put podigao pogled. Oči su mu bile velike i umorne, kao da su prerano vidjele previše. Nije se nasmiješio, ali u tom pogledu je bilo nešto što je Jelenu natjeralo da odluči bez razmišljanja: „Hoću njega.“
Prvi mjeseci kod kuće bili su teški. Luka je noću ustajao i sjedio pored prozora, kao da čeka da ga neko pozove nazad. Trzao se na glasne zvuke, skrivao hranu u džepovima „za kasnije“ i nije znao da kaže kad mu je hladno. Marko bi mu tiho navlačio ćebe preko ramena, a Jelena bi ostavljala upaljeno malo svjetlo u hodniku. U školi su se žalili da je „čudan“ – da ne igra fudbal, da stalno nešto računa po svesci i da postavlja pitanja koja niko ne razumije. Djeca su ga zadirkivala. Jedne večeri se vratio kući s poderanim rukavom. „Rekli su da sam čudak“, promrmljao je. Jelena ga je zagrlila. „Čudni su oni koji se boje drugačijih“, šapnula je. „Ti si samo poseban.“
Jedne zime, kad je nestalo struje u cijelom kraju, Marko je donio svijeće. Luka je, umjesto da se uplaši mraka, donio svesku i počeo da crta krugove i linije. „Ako ovako povežeš bateriju i lampu, možeš da napraviš malo svjetlo“, rekao je tiho. Marko ga je gledao zbunjeno. Sutradan su zajedno napravili improvizovanu lampu od stare baterije i sijalice. Svijetlo je zasjalo u kuhinji. Jelena je zaplakala – ne zbog svjetla, nego zbog nečega što je počelo da shvata: u njihovoj kući raste dijete koje vidi svijet drugačije.
Godine su prolazile. Luka je gutao knjige, sam učio strane jezike sa interneta, pravio male robote od pokvarenih igračaka. Učitelji su zvali Jelenu na razgovore – ne zbog problema, nego jer „ne znaju šta da rade s djetetom koje sve razumije brže od nastavnika“. Jedan profesor fizike je, gledajući Lukine bilješke, tiho rekao: „Ovo dijete ima dar. Veliki.“ Jelena se bojala te riječi. Darovi često nose i teret. Ali Marko je samo rekao: „Ako ima dar, naš posao je da mu ne slomimo krila.“
Kad je Luka dobio nagradu na državnom takmičenju, stajao je na bini zbunjen, držeći pehar koji mu je bio prevelik za ruke. U publici su Marku drhtale ruke dok je aplaudirao, a Jelena je brisala suze. Sjetila se dana kad je dječak sjedio sam u domu, s knjigom o zvijezdama, nevidljiv svima. Poslije dodjele, Luka je došao do njih. „Mama… tata…“ izgovorio je te riječi prvi put. Jelena je kleknula, zagrlila ga i osjetila kako joj srce staje i ponovo kuca u istom trenutku.
Kasnije su novine pisale o „malom geniju“. Ljudi su ih zaustavljali na ulici, pitali kako su znali. Marko bi se samo nasmiješio. „Nismo znali ništa“, govorio je. „Samo smo voljeli dijete koje niko nije htio.“ A Jelena bi dodala tiho: „Geniji se ne rađaju u savršenim uslovima. Ponekad im treba samo neko ko će ih vidjeti kad su mali, tihi i neprimjetni.“
