MAMA JE DVADESET ŠEST GODINA OSTAVLJALA JEDAN BOŽIĆNI POKLON VIŠE: KADA SAM OTVORILA KUTIJU NA TAVANU, SAZNALA SAM ZA DIJETE KOJE NISMO POZNAVALI

 

U našoj porodici Božić je uvijek bio poseban praznik.

 

Majka bi ustajala rano, pripremala svečani ručak i ukrašavala jelku starim ukrasima koje smo čuvali još iz djetinjstva.

 

Ali postojao je jedan neobičan običaj.

 

Svake godine ispod jelke bi ostavila jedan dodatni poklon.

 

Nije bio namijenjen nikome od nas.

 

Kada bismo je pitali za koga je, nasmiješila bi se i rekla:

 

„Za nekoga ko možda jednog dana dođe.“

 

Poslije praznika pažljivo bi ga sklonila na tavan.

 

Godinama smo mislili da je riječ o nekoj njenoj neobičnoj uspomeni.

 

Kasnije smo prestali postavljati pitanja.

 

Kada je otišla u penziju, zamolila me da joj pomognem raspremiti tavan.

 

Penjala sam se uskim stepenicama i pomjerala stare kutije kada sam ugledala veliku drvenu škrinju.

 

Unutra su bili božićni pokloni.

 

Dvadeset šest uredno zapakovanih kutija.

 

Na svakoj je stajala ista kartica, sa imenom djeteta za koje nikada nisam čula.

 

Otvorila sam nekoliko kutija.

 

U prvoj je bila mala plišana igračka.

 

U sljedećoj dječija knjiga.

 

Kasnije su pokloni postajali prikladni za starije dijete: školski pribor, sat, rokovnik i knjige za odrasle.

 

Majka je očigledno zamišljala kako to dijete raste.

 

Ispod posljednje kutije nalazila se koverta.

 

Na njoj je pisalo:

 

„Ako pronađeš ove poklone, vrijeme je da saznaš kome sam ih kupovala.“

 

Ruke su mi zadrhtale.

 

Otvorila sam pismo.

 

Majka je napisala da je prije mnogo godina, prije nego što se udala za mog oca, rodila dijete.

 

Bila je veoma mlada, bez stalnog posla i podrške porodice.

 

Njeni roditelji insistirali su da dijete bude dato na usvajanje.

 

Majka je tada vjerovala da nema pravo sama odlučivati o vlastitoj budućnosti.

 

Pristala je, ali tu odluku nikada nije prestala preispitivati.

 

Nekoliko godina kasnije upoznala je mog oca i zasnovala novu porodicu.

 

Ipak, svake godine na Božić kupovala je poklon za dijete koje nije odgajala.

 

Zamišljala je kakve knjige voli, koju odjeću nosi i kakav bi osmijeh imalo kada bi otvorilo kutiju.

 

Na kraju pisma napisala je:

 

„Nisam željela da ga zaboravim, čak ni kada sam se plašila da će me jednog dana pronaći i pitati zašto sam ga ostavila.“

 

Sišla sam s tavana potpuno potresena.

 

Majka je sjedila za kuhinjskim stolom.

 

Spustila sam pismo ispred nje.

 

Kada ga je ugledala, počela je plakati.

 

Nije pokušavala opravdati svoju prošlost.

 

Rekla je da je godinama željela ispričati istinu, ali se bojala da ćemo misliti kako nas je manje voljela.

 

Zagrlila sam je.

 

Objasnila sam joj da ljubav prema jednom djetetu ne umanjuje ljubav prema drugom.

 

Pitala sam je da li bi željela pokušati pronaći osobu kojoj je toliko godina kupovala poklone.

 

Dugo je ćutala.

 

Zatim je klimnula glavom.

 

Uz pomoć odgovarajućih službi podnijeli smo zahtjev za informacijama koje su mogle biti dostupne prema pravilima o usvajanju.

 

Postupak nije bio jednostavan.

 

Nismo znali želi li ta osoba uopšte kontakt.

 

Nakon nekoliko mjeseci stigla je vijest da je zainteresovana za razgovor.

 

Prvi susret organizovan je u mirnoj prostoriji jedne ustanove.

 

Majka je donijela malu kutiju.

 

Unutra je bio prvi božićni poklon koji je ikada kupila.

 

Kada ga je pružila svom odraslom djetetu, oboje su zaplakali.

 

Nije bilo velikih obećanja.

 

Samo prvi razgovor poslije mnogo godina.

 

Danas se povremeno viđaju i polako upoznaju.

 

A svakog Božića ispod naše jelke stoje pokloni za sve članove porodice.

 

Više nema onog jednog koji se vraća na tavan.

 

Jer je osoba kojoj je bio namijenjen konačno dobila priliku odlučiti želi li ga otvoriti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *