Moja majka je čitav život radila kao čistačica. Ustajala je pre svitanja, oblačila svoju izbledelu uniformu i odlazila da čisti kancelarije ljudi koji su zarađivali mnogo više od nje.
Kada sam bio mali, ponosio sam se njome. Čekao sam je na prozoru i trčao joj u zagrljaj čim bih je ugledao.
Ali kada sam odrastao, počeo sam da primećujem kako drugi gledaju na njen posao.
Studirao sam na fakultetu i družio se s momcima čiji su roditelji bili direktori, lekari i vlasnici firmi. Često su pričali o skupim automobilima, putovanjima i porodičnim poslovima.
Ja sam ćutao.
Kada bi me pitali čime se bavi moja majka, govorio sam da radi u jednoj velikoj kompaniji. Nikada nisam spominjao da tamo pere podove i prazni kante.
Jednog popodneva sedeo sam s društvom ispred fakulteta. Smejali smo se i razgovarali kada sam ugledao majku kako nam prilazi.
Nosila je staru jaknu, a u rukama kesu sa hranom.
„Sine, donela sam ti pitu. Znam da nisi stigao da doručkuješ“, rekla je nasmejano.
Jedan prijatelj je upitao da li je to moja majka.
Postideo sam se.
„Jeste, ali požuri, mama. Nemoj sada da stojiš ovde“, odgovorio sam nervozno.
Nije se odmah pomerila.
Tada sam izgovorio rečenicu koju nikada sebi neću oprostiti.
„Mogla si bar da se presvučeš. Izgledaš kao da si upravo došla da nam čistiš fakultet.“
Moji prijatelji su zaćutali.
Majka je spustila pogled, ostavila kesu na klupu i tiho rekla da nije želela da me osramoti.
Otišla je bez još jedne reči.
Te večeri nisam mogao da zaspim.
Oko ponoći otišao sam do njene sobe da joj se izvinim.
Vrata su bila odškrinuta. Spavala je, a ispod jastuka virila je stara koverta.
Pomislio sam da su unutra računi koje nije uspela da plati.
Pažljivo sam je izvukao.
U koverti su bile moje fotografije, nekoliko priznanica i presavijeno pismo.
Na jednoj fotografiji imao sam sedam godina i držao diplomu sa školskog takmičenja. Na drugoj sam bio ispred srednje škole, nasmejan i ponosan.
Ispod fotografija nalazile su se potvrde o uplatama moje školarine.
Tek tada sam shvatio da majka nije plaćala samo moje knjige i stanovanje. Mesecima je radila dodatni posao kako bih mogao da nastavim školovanje.
Ali pismo me je potpuno slomilo.
Bilo je naslovljeno na mene.
Pisalo je:
„Sine, ako jednog dana budeš čitao ovo, želim da znaš da se nikada nisam stidela svog posla. Svaka oprana stepenica bila mi je lakša kada bih pomislila da ćeš ti jednog dana imati život kakav ja nisam mogla.“
Zatim je napisala da je često bila umorna, ali da joj je najveća sreća bila kada bih joj pričao o svojim uspesima.
Na kraju je stajala rečenica:
„Samo se nadam da ćeš jednog dana biti ponosan na mene kao što sam ja oduvek bila na tebe.“
Suze su mi padale na papir.
Majka se probudila i ugledala me kako sedim pored kreveta.
Nisam uspevao da govorim.
Samo sam je zagrlio i zamolio da mi oprosti.
Pomilovala me je po kosi kao kada sam bio dete.
„Sine, nije sramota raditi pošten posao. Sramota je zaboraviti ko te je voleo dok nisi imao ništa“, rekla je.
Sutradan sam je zamolio da dođe sa mnom na fakultet.
Pred prijateljima sam je zagrlio i rekao da je upravo ona razlog zbog kojeg sam danas tu.
Neki su se nasmejali, neki su ćutali.
Ali više me nije bilo briga.
Danas imam dobar posao i mogu majci da pružim mnogo toga što ranije nije imala.
Ipak, znam da joj nikada neću moći vratiti sve godine odricanja.
Kad god vidim nekoga ko čisti ulicu, kancelariju ili hodnik, setim se majčinih ruku.
I setim se da čovekovu vrednost ne određuje posao koji radi, već ljubav i poštenje koje nosi u sebi.




