Otac je udario šakom o sto i viknuo da će izbaciti svakoga ko mu proturječi, pa makar to bila njegova kćerka i unuk. Gosti su ustali, ali ne da odu. Moj stric je prišao stolu i rekao da je godinama slušao slične uvrede i da je dosta bilo. Nikada ga ranije nisam vidjela da tako govori bratu.
Otac je krenuo da odgovori, a moj sin se još jače priljubio uz mene. Pogledala sam dječaka i shvatila da se sada plaši isto onako kako sam se ja plašila kao mala. To me je pogodilo više od svake uvrede. Uzela sam jaknu i rekla da izlazimo.
Majka je krenula za nama. Na kapiji mi je priznala da se godinama nadala da će se otac promijeniti ako svi budemo dovoljno tihi. Onda je rekla da se i sama stidi što me nije ranije zaštitila. Nisam je krivila za svaki njegov postupak, ali sam joj rekla da više neću dovoditi sina tamo gdje ga neko ponižava.
Te večeri otac je zvao deset puta. Nije se izvinio, već je zahtijevao da se vratimo i objasnimo gostima kako smo ga osramotili. Nisam se javila. Prvi put sam izdržala njegovu ljutnju bez potrebe da je odmah smirujem.
Nekoliko dana kasnije stric mi je donio pismo. Otac ga je napisao sam, bez ičijeg nagovaranja. U njemu je priznao da je vidio kako unuk drhti i da ga je taj prizor podsjetio na mene iz djetinjstva. Napisao je i da ne zna kako da popravi sve što je godinama rušio.
Nisam mu obećala oproštaj niti povratak starim ručkovima. Rekla sam da će morati pokazati promjenu djelima i potražiti pomoć za svoju ljutnju. Moj sin je prvi put nakon dugo vremena mirno otišao na spavanje. To mi je bilo važnije od svakog porodičnog običaja i od toga šta će rodbina pričati.
