Cijelog života izbjegavao sam kupanje u rijekama, jezerima i bazenima.
Porodici sam govorio da ne volim vodu.
Kada bismo odlazili na izlet, sjedio bih u hladu dok su se ostali kupali.
Nekada bi se našalili da sam jedini djed koji ne želi ni pokvasiti noge.
Nasmiješio bih se i promijenio temu.
Nisam želio govoriti o pravom razlogu.
Kada sam bio mladić, doživio sam tešku nesreću na rijeci.
Plivao sam s nekoliko prijatelja kada nas je iznenadila jaka struja.
U jednom trenutku izgubio sam tlo pod nogama.
Pokušavao sam doplivati do obale, ali me voda stalno vraćala.
Jedan prijatelj uspio mi je pomoći da se izvučem.
Dugo nakon toga osjećao sam strah čim bih prišao dubokoj vodi.
Nikada nisam potražio pomoć da taj strah prevaziđem.
Jednostavno sam odlučio da više neću plivati.
Godine su prolazile.
Oženio sam se, dobio djecu i kasnije unuke.
A moj strah ostao je isti.
Jednog ljeta otišli smo na porodični izlet.
Moj sedmogodišnji unuk bio je presretan jer je tek počeo učiti plivati.
Stalno me pozivao da uđem u vodu s njim.
Govorio sam da ću ga gledati s obale.
Nakon nekoliko pokušaja sjeo je pored mene.
Pitao me:
„Djede, čega se zapravo bojiš?“
Pogledao sam ga.
Nisam znao kako objasniti nešto što sam skrivao gotovo trideset godina.
Ali nisam želio lagati.
Ispričao sam mu o nesreći.
Govorio sam jednostavno, bez detalja koji bi ga nepotrebno uplašili.
Objasnio sam da se ponekad čovjek dugo plaši nečega što ga je nekada povrijedilo.
Unuk me pažljivo slušao.
Zatim me zagrlio.
„Ne moraš odmah plivati“, rekao je. „Možemo učiti polako.“
Nasmiješio sam se.
Mislio sam da će ubrzo zaboraviti naš razgovor.
Ali narednog dana donio mi je malu svesku.
Na njenim stranicama nacrtao je nekoliko koraka.
Prvi je bio da sjedim pored bazena.
Drugi da spustim stopala u plitku vodu.
Treći da zajedno razgovaramo s instruktorom plivanja.
Na posljednjoj stranici napisao je:
„Djede, ti si mene učio da se ne stidim kada nešto ne znam. Sada ja želim da ti pokažem da nikada nije kasno.“
Nisam mogao zaustaviti suze.
Sjetio sam se koliko sam puta njemu govorio da je hrabrost pokušati nešto novo, čak i kada se plašimo.
A sada sam shvatio da tu istu poruku nikada nisam primijenio na sebe.
Razgovarao sam s porodicom.
Objasnio sam im zašto godinama izbjegavam vodu.
Nisu mi se smijali.
Sin je rekao da nije znao koliko me to muči.
Predložio je da pronađemo stručnu podršku i instruktora koji ima iskustva s odraslima koji osjećaju strah od vode.
Pristao sam.
Prvi čas nije bio jednostavan.
Samo sam stajao pored bazena i pokušavao smiriti disanje.
Instruktor mi je objasnio da ne moram raditi ništa za šta nisam spreman.
Polako smo napredovali.
U početku sam ulazio samo u veoma plitku vodu.
Kasnije sam vježbao opuštanje i jednostavne pokrete uz stalni nadzor.
Bilo je dana kada bih se ponovo uplašio.
Ali nisam želio odustati samo zato što napredak nije brz.
Unuk me redovno pitao kako ide.
Na svojoj svesci označavao je svaki korak koji uspijem napraviti.
Nekoliko mjeseci kasnije prvi put sam uspio preplivati kratku udaljenost u bazenu, uz podršku instruktora.
Nisam postao odličan plivač.
Nisam više ni želio dokazivati da mogu sve.
Ali sam osjetio ponos koji dugo nisam poznavao.
Kada je unuk saznao, zagrlio me i rekao da je znao da ću uspjeti.
Odgovorio sam mu da mi je najviše pomoglo to što nije pokušavao ismijati moj strah.
Samo je vjerovao da mogu naučiti nešto novo.
Danas i dalje poštujem vodu i vlastite granice.
Ne ulazim u nepoznate rijeke niti pokušavam dokazivati hrabrost nepotrebnim rizikom.
Ali povremeno odlazim na bazen.
Ponekad mi se pridruži unuk.
A njegovu malu svesku čuvam u ladici pored kreveta.
Podsjeća me da čovjek ne mora pobijediti svaki strah preko noći.
Ponekad je dovoljno pronaći nekoga ko će nas podsjetiti da još uvijek imamo pravo pokušati.
