Ime koje je izgovorila bilo je ime mog oca. Čovjeka koji me je cijelog života uvjeravao da sam za majku bio teret. U prvi mah sam odbio povjerovati. Onda mi je pružila sudsko rješenje i pisma koja je pisala godinama, a koja se nikada nisu vratila do mene.
Prije mnogo godina roditelji su prolazili kroz težak razvod. Otac je dobio starateljstvo, a majka je pokušavala da se izbori za redovne susrete sa mnom. Sudski papiri pokazivali su da je imala pravo da me viđa, ali se otac preselio i skrivao novu adresu. Kasnije su joj prijetili da će izgubiti posao i stan ako nastavi da dolazi. Nije bila dovoljno snažna da se izbori protiv svih, ali nije prestala pokušavati.
Iz torbe je izvukla mali album. U njemu su bile moje fotografije iz školskih novina, isječci o sportskim uspjesima i razglednice koje nikad nisam dobio. Nisam znao šta da radim sa svim tim dokazima ljubavi koju nisam poznavao. Bio sam bijesan na oca, ali i na nju jer je odustala od borbe u kojoj sam ja bio dijete koje čeka.
Nisam joj rekao da joj opraštam. Rekao sam da mi je žao što se nismo upoznali ranije i da želim čuti cijelu priču, ne samo njenu stranu. Klimnula je, kao da joj je i to bilo više nego što je očekivala. Držala me za ruku nekoliko minuta, a zatim je zaspala.
Oca sam posjetio istog dana. Pokazao sam mu dokumente. Dugo je ćutao, pa priznao da je nakon razvoda bio toliko povrijeđen da je odlučio majku potpuno izbrisati iz mog života. Rekao je da je mislio da me tako štiti. Odgovorio sam da me nije zaštitio, nego mi je oduzeo pravo da sam volim i jednog i drugog roditelja.
Majka je umrla nekoliko dana kasnije. Na sahranu sam došao kao sin koji je tek počeo upoznavati vlastitu majku. Ocu sam rekao da će trebati vremena prije nego što ponovo razgovaramo. Sada čuvam album i pisma, jer je to jedino djetinjstvo koje mi se može vratiti. Može li se ovakva laž roditelju oprostiti?
