Unuk je podigao kesu iznad glave i viknuo: „Mama, zašto si rekla da bacimo bakin poklon? Ona ga je pravila za mene!“ Svi razgovori u sobi prestali su u istom trenutku. Osjetila sam kako mi lice gori, ali nisam željela da dijete misli da je uradilo nešto loše.
Snaha je pokušala da ga umiri i rekla da je riječ o nesporazumu. Moj sin je stajao pored stola i gledao u pod. Unuk je otvorio kesu, izvadio džemper i odmah ga navukao preko košulje. Bio mu je malo širok, ali se okrenuo oko sebe kao da nosi najljepšu stvar na svijetu.
„Baka mi je rekla da je svaku petlju plela misleći na mene“, rekao je. Gosti su se nasmiješili, a jedna žena je prišla da pogleda rad. Nekoliko njih je pitalo da li bih mogla i njihovoj djeci isplesti slične džempere. Nisam znala šta da kažem. Cijelog života sam prodavala na pijaci i nikada nisam mislila da se time treba stidjeti.
Sin me je kasnije odveo u kuhinju. Priznao je da je želio da se uklopi u ženino društvo i da je počeo da se ponaša kao neko drugi. Rekla sam mu da me ne boli što ima veliku kuću, nego što u njoj za mene nema mjesta. Zaplakao je, a ja nisam htjela da ga tješim prije nego što razumije šta je uradio.
Sljedećeg dana došli su oboje s unukom. Snaha mi se izvinila što je ćutala kada je sin govorio o mom poklonu. Nije pokušavala da prebaci svu krivicu na njega. Obećali su da više neće ograničavati naše viđanje samo zbog toga šta će drugi misliti.
Od tada unuk svake zime bira boju vune za novi džemper. Odnos sa sinom popravljamo polako, jer jedan zagrljaj ne briše sve godine. Ali sada zna da neću pristati na mjesto skrivene bake. Da li biste vi oprostili sinu zbog srama koji je pokazivao pred drugima?
