Prva rečenica iz dnevnika glasila je: „Bratu sam pozajmio novac onog proljeća kada su svi vjerovali da mu je posao propao.“ Ujak je prestao da čita naglas. Pomislila sam da je možda riječ o maloj pomoći, ali su sljedeće stranice sadržavale datume, iznose i potpise ljudi koji su prisustvovali dogovoru.
Otac je godinama vodio bilješke o tome kako je ujak pokrenuo firmu. Nije tražio da mu se vrati svaka marka. Želio je samo da dogovor bude pošten i da se jednog dana ne zaboravi da su posao započeli zajedno. Kasnije se povukao da bi brinuo o mojoj bolesnoj baki.
Ujak je pred nama godinama ponavljao da je sve stekao sam. Dok je otac popravljao staru ogradu i nosio iznošene cipele, on je pričao da siromašni ljudi nemaju ambicije. Nikada nisam razumjela zašto otac na te uvrede nije odgovarao.
U dnevniku sam pronašla i objašnjenje. Otac je zapisao da ne želi javnu svađu jer će ona uništiti odnos dvije porodice. Ali kopije ugovora ostavio je uz bilješke kako bi mi, ako zatreba, znale šta se zaista dogodilo.
Ujak je priznao da mu je brat pomogao, ali je tvrdio da je sve kasnije višestruko vratio. Nisam željela donositi zaključke pred rodbinom. Papire smo odnijeli stručnjaku da provjeri njihovu pravnu vrijednost, a ja sam zamolila ujaka da prestane da govori o ocu kao o neuspješnom čovjeku.
Prije nego što je otišao, ujak je pogledao očevo posljednje pismo. U njemu nije bilo prijetnje ni zahtjeva za osvetom, samo molba da pomogne majci ako nam ikada bude teško. Tada je zaplakao prvi put otkako ga poznajem. Mislite li da šutnja iz ljubavi prema porodici nekada napravi više štete nego istina?
