Otac je otišao na razgovor u jednu građevinsku firmu. Tek mnogo kasnije sam saznao da je fascikla bila puna njegovih ranijih molbi za posao i odbijenica. Tog jutra odlučio je ponovo pokušati, iako su mu prijatelji govorili da se uzalud nada.
Cijeli dan sam ga čekao pored prozora. Kada se vratio, nije odmah rekao šta se dogodilo. Skinuo je košulju, pažljivo je objesio i sjeo za sto. Majka mu je donijela čašu vode, a on joj je pružio jedan papir. Ugovor o radu na određeno vrijeme. Smijali su se i plakali u isti mah.
Prvu platu potrošio je na dugove, drva i namirnice. Nije bilo novca za more, ali smo prvi put poslije mnogo godina kupili sve što nam je trebalo za čitav mjesec. Ja sam počeo skupljati razglednice obale iz novina i zamišljati kako će izgledati kada je jednom vidim.
Narednog ljeta otac se razbolio i plan je opet odgođen. Bio sam ljut na sudbinu, a on me tješio govoreći da će more ostati tamo gdje jeste. Nisam mu priznao da mi more više nije bilo najvažnije; samo sam želio da ponovo bude zdrav i da se s nama smije za stolom.
Godinama kasnije, kada sam dobio prvi stalni posao, odveo sam roditelje na more. Otac je dugo stajao na obali, u istoj onoj košulji koju je čuvao. Majka ga je zadirkivala da će je pokvasiti. On je zagazio u vodu, nasmijao se i rekao da je čekanje ipak vrijedilo.
U povratku je zaspao na zadnjem sjedištu, a majka mi je tiho priznala da je bio uvjeren kako nikad neće doživjeti taj dan. Pogledao sam ga i pomislio koliko snova roditelji odlože da bi djeci dali osnovno. Koji biste neostvareni san svojih roditelja vi najradije ispunili?
