Brat je zaustavio kasetu baš kada je bakin glas izgovorio ime djevojčice. Ime mi je bilo poznato. Stajalo je na staroj fotografiji koju sam kao dijete našla među školskim sveskama, a majka je rekla da je to dalja rođaka. Sada sam razumjela zašto je sakrila sliku i zašto niko nikad nije govorio o toj djevojčici. Bila je moja starija sestra.
Rodila se prije nas, kada su roditelji jedva imali novca za osnovne stvari. Bila je bolešljiva i često je boravila kod bake koja joj je bila najbliža. Jednog dana, dok je majka bila u bolnici, djevojčicu je odvela tetka koja se spremala odseliti u inostranstvo. U porodici se dugo govorilo da je sve dogovoreno i da će djetetu tamo biti bolje. Baka je, međutim, sumnjala da majka nikada nije potpisala saglasnost za trajni odlazak.
Na kaseti je ostavila detalje koje niko drugi nije znao: datum putovanja, staru adresu i ime žene koja je djevojčicu odvela. Objasnila je i korake koje smo noću slušali. Na tavanu je godinama živio moj djed nakon moždanog udara, u sobici koju su uredili dok se oporavljao. Njegovo hodanje budilo me je kroz tanke daske. Roditelji su skrivali njegovo stanje jer nisu željeli da ga komšije gledaju kao teret. Kasnije je djed otišao u dom, a soba je ostala zaključana.
Prvi put sam vidjela da su dvije tajne bile spojene samo našim strahom. Ni jedna nije bila natprirodna. Brat je pronašao tetkino prezime u telefonskom imeniku i, poslije nekoliko dana, stupili smo u kontakt sa ženom koja je odrasla daleko od nas. Rekla je da je znala da postoji porodica iz koje potiče, ali su joj pričali da su svi preminuli. Mislila je da nema kome pisati.
Majci smo sve ispričali. Sjela je za sto i priznala da je godinama pokušavala pronaći najstariju kćerku, ali je odustala poslije niza neuspjelih pokušaja. Nije željela da brat i ja odrastamo uz stalnu priču o gubitku, pa je o tome potpuno zašutjela. Nije to bio dobar izbor, rekla je, ali je tada mislila da nas tako čuva. Pokazala nam je kutiju punu pisama koja su se vraćala neuručena.
Ove zime smo se prvi put sreli svi zajedno. Sestra nije odmah znala kako da nas nazove, a ni mi nju. Ipak, donijela je fotografiju sebe u plavoj haljini, istu onu koju sam kao djevojčica pronašla i dugo gledala. Sada je stajala pored mene, živa i stvarna. Je li gore izgubiti nekoga ili godinama živjeti ne znajući da ta osoba negdje postoji i čeka isti susret?
