Žena iz sredine komisije podigla je pogled s moje prijave i nasmiješila se. Bila je to nastavnica koja me kao dječaka tjerala da ponavljam ime pred čitavim razredom. Sada je nosila naočale, kosa joj je posijedjela, ali ton kojim je izgovorila moje prezime bio je isti. Na tren sam ponovo imao devet godina.
Zamolila me da se predstavim. Osjetio sam staro stezanje u grlu i već sam htio reći da nisam dobro, kada sam u džepu napipao presavijen papirić. Na njemu je moja kćerka nacrtala čovjeka za govornicom i napisala: „Tata, ti znaš sve što treba.“ Stavila mi ga je u džep prije nego što sam krenuo.
Počeo sam polako. Zastao sam nekoliko puta, ali nisam odustao. Govorio sam o arhivskoj građi, starim spisima i radu s ljudima. Članovi komisije pažljivo su slušali. Bivša učiteljica više se nije smijala. Kada sam završio, pitala me jesmo li se već sreli, jer joj moje lice djeluje poznato.
Rekao sam joj gdje smo se sreli. Podsjetio sam je na dan kada je čitav razred ismijavao moj govor. Ostala je nijema, a zatim kazala da se takvog događaja ne sjeća. Nisam zahtijevao izvinjenje. Samo sam joj rekao da se ja sjećam svakog trenutka i da sam godinama mislio da nemam pravo govoriti pred drugima.
Poslije razgovora me je sustigla u hodniku. Rekla je da joj je žao i da je, ako je to učinila, pogriješila kao učiteljica. U tom uslovnom „ako“ osjetio sam koliko drugačije pamtimo iste događaje. Ipak, prvi put nisam tražio njeno odobravanje. Zahvalio sam joj na riječima i otišao.
Nekoliko dana kasnije dobio sam posao. Kćerka je skočila od sreće, a ja sam njen crtež zalijepio iznad radnog stola. Nisam prestao mucati i možda nikada neću. Ali tog dana sam konačno prestao misliti da je moj glas manje vrijedan. Da li se ljudi koji ponižavaju djecu ikada zapitaju šta su im ostavili za cijeli život?
