Te noći nisam pobjegla iz hodnika, iako mi je svaka kost u tijelu govorila da treba. Uputnicu sam odnijela u arhivu i uporedila rukopis sa starim registrom umrlih. Slova su se poklapala do posljednje tačke. Ime pacijentkinje bilo je Ružica Pavlović, a datum prijema isti kao dan kada je moja majka, tada mlada medicinska sestra, iznenada napustila posao u tom domu zdravlja. Kad sam stigla kući poslije smjene, prvi put sam otvorila mamin stari dnevnik koji je godinama skrivala iza ormara. Na jednoj stranici pisalo je: “Ako me ikad bude tražila, reci joj da nisam imala izbora.” Nisam znala kome je to napisano, sve dok iz dnevnika nije ispala fotografija trudne žene sa bolničkom narukvicom. Na poleđini je bilo isto ime: Ružica.
Sljedeće noći telefon je zazvonio tačno u 2:17, ali ovog puta sam se javila i rekla: “Znam ko si.” Veza je šutjela nekoliko sekundi, a onda sam čula ženski šapat koji je zvučao kao kroz vodu: “Pitaj majku gdje je dijete.” U tom trenutku nestalo je struje u cijelom hodniku, a bolnička kolica, koja su stajala uza zid, sama su se pomjerila do vrata zaključane sobe. Kad smo ujutro otvorili sobu sa domarom i direktorom, iza metalnog ormara pronašli smo zazidan mali prostor. U njemu su bili stari kartoni pacijenata, komad dječijeg pokrivača i zapisnik koji nikad nije ušao u službenu dokumentaciju. Prema njemu, Ružica je umrla pri porodu, ali je njena beba nestala nekoliko sati kasnije.
Kad sam majci pokazala zapisnik, počela je da se trese kao prut. Priznala mi je da je te noći doktor naredio da se beba preda bogatom bračnom paru iz drugog grada, jer je Ružica bila neudata i bez porodice. Majka je pokušala da spriječi ono što se dešavalo, ali je bila ucijenjena i natjerana na šutnju. Potom je izgovorila riječi koje su mi slomile tlo pod nogama: “Ta beba si bila ti.” Cijeli život sam mislila da sam usvojena od ljudi koji su me spasili iz sirotišta, a zapravo sam ukradena odmah po rođenju. Posljednji udarac bio je kad smo saznali da je direktor doma zdravlja, čovjek koji je sada tvrdio da ništa ne zna, sin doktora koji je tada vodio porod. Telefon od tada više nije zvonio. Kao da je neko samo čekao da istina konačno bude izgovorena. Da li bi čovjek poslije takvog saznanja mogao nastaviti voljeti roditelje koji su ga podigli, a istovremeno im oprostiti što su ga dobili na tako strašan način?
