Moj otac je imao jedan sat koji pamtim iz cijelog djetinjstva. Nije bio posebno skup, ali ga je nosio svakog dana. Nekoliko mjeseci prije smrti rekao je da ga je izgubio negdje na poslu. Bilo mu je žao, ali nije pravio veliku stvar od toga. Nakon njegove smrti sat mi je povremeno padao na pamet kao još jedna sitnica koja je nestala zajedno s njim.
Dvije godine kasnije, na porodičnoj proslavi, ugledala sam isti sat na ruci nepoznatog čovjeka. Razgovarao je sa stricem. Prepoznala sam ogrebotinu na metalnoj narukvici i malu promjenu boje na brojčaniku. Prišla sam i pitala odakle mu. Čovjek me je pogledao i rekao: „Vaš otac mi ga je dao onog dana kada vam je rekao da ide na posao.“
Stric je odmah pokušao da nas prekine. Rekao je da nije mjesto za takve razgovore. To me je samo dodatno uznemirilo. Čovjek se zvao Haris. Iz džepa je izvadio kovertu. U njoj je bila fotografija mog oca ispred bolnice i kopija papira sa mojim imenom. Datum na papiru bio je dvije godine prije očevog odlaska u penziju.
Haris mi je objasnio da je tada njegov sin čekao transplantaciju bubrega. Moj otac je radio u firmi koja je organizovala humanitarnu akciju za porodicu, ali nije se zaustavio na tome. Tog dana kada je meni rekao da ide na posao, zapravo je otišao sa Harisom u drugi grad da mu pomogne završiti dokumente i pronaći privremeni smještaj tokom liječenja. Sat je skinuo u bolnici jer je smetao tokom jedne procedure darivanja krvi. Kasnije ga je, u šali, dao Harisu kao zalog i rekao: „Vratićeš mi ga kad se mali vrati kući.“
Dječak se nije vratio kući. Umro je nekoliko sedmica kasnije zbog komplikacija. Haris je pokušao da vrati sat, ali otac je odbio. Rekao mu je da ga zadrži kao uspomenu na dane kada su zajedno vjerovali da će sve završiti dobro. Kod kuće je slagao da ga je izgubio jer nije želio da priča o tuđoj tragediji niti da se porodica uključuje u nešto što je smatrao privatnim.
Stric je znao jer je pomagao u humanitarnoj akciji. Zašto ni on nikada nije rekao? Poštovao je očevu želju. Kada sam ga pitala za papir sa mojim imenom, Haris mi je pokazao da je riječ o potvrdi za humanitarni fond koji je otac kasnije otvorio. Nakon smrti dječaka nastavio je svake godine uplaćivati manji iznos za liječenje druge djece, a mene je naveo kao osobu koja može preuzeti fond ako se njemu nešto dogodi. Dokument nikada nije pravilno završio, pa nisam bila obaviještena.
Haris mi je ponudio sat. Nisam ga uzela. Rekla sam da je otac očigledno želio da ostane kod njega. Umjesto toga, zajedno smo ponovo aktivirali malu humanitarnu akciju u očevom imenu. Sat danas i dalje nosi Haris. Kada ga vidim, više ne mislim na predmet koji je otac izgubio. Mislim na dio njegovog života koji nam nije skrivao iz srama, nego zato što nije želio da nečiju bol pretvara u svoju priču.
