Kada sam bila dijete, komšinica Nada mi je djelovala kao najstroža osoba na svijetu. Živjela je preko puta nas, u urednoj kući sa cvijećem i travnjakom na koji djeca nisu smjela stati. Ako bismo loptom pogodili njenu ogradu, izlazila bi odmah. Nikada nas nije zvala na kolače niti se šalila kao druge komšinice. Bila sam uvjerena da me ne podnosi.
Moja porodica tada nije imala mnogo novca. Otac je često radio sezonske poslove, majka je šila za druge žene. Kao dijete nisam razumjela koliko je situacija bila teška. Samo sam znala da ponekad ne idem na izlete, da nosim cipele starije sestrične i da se majka nervira kada dođu računi. Nada je sve to gledala sa druge strane ulice, uvijek sa istim ozbiljnim izrazom.
Prošlo je četrdeset godina. Odselila sam se, udala i rijetko dolazila u stari kraj. Kada je Nada umrla, saznala sam preko poznanika. Nekoliko sedmica kasnije njen sin Goran pokucao mi je na vrata. Donio je staru svesku sa plavim koricama. Rekao je da je majka na prvoj stranici napisala moje ime i ostavila uputstvo da mi svesku preda poslije njene smrti.
Otvorila sam je očekujući dnevnik. Umjesto toga, vidjela sam spisak datuma i kratkih bilješki. „Ekskurzija – plaćeno preko učiteljice.“ „Cipele broj 35 – ostavljene kod škole.“ „Drva – dostavljena dok nisu kod kuće.“ „Lijekovi za Milenu – plaćeno u apoteci.“ Milena je bila moja majka. Stranice su pokrivale skoro deset godina mog djetinjstva.
Goran je objasnio da je Nada kao mlada ostala bez roditelja i dugo živjela od tuđe pomoći. Zaklela se da će, ako ikada bude mogla, pomagati drugima bez ponižavanja. Moja majka je bila ponosna i odbijala direktnu pomoć. Zato je Nada sve radila posredno. Učiteljici bi dala novac za moju ekskurziju i zamolila da kaže da je škola pokrila trošak. Cipele bi ostavila kao „višak donacije“. Drva je plaćala anonimno.
Zašto je prema meni bila stroga? Goran se nasmijao. „Zato što te voljela više nego što si mislila. Govorila je da si pametna i tvrdoglava i da ćeš daleko dogurati ako te niko ne nauči da očekuješ sažaljenje.“ Njen način nije uvijek bio nježan, ali iza njega nije stajala netrpeljivost. Na posljednjoj stranici sveske napisala je: „Ako joj ikada daju ovu svesku, neka zna da njena majka nije molila ni za jednu stvar. Ja sam ih davala jer sam znala kako izgleda kad dijete nema.“
Odnijela sam svesku majci, koja je tada još bila živa. Plakala je dok je čitala. Neke stvari je slutila, ali nije znala koliko je Nada uradila. Nekoliko dana kasnije zajedno smo otišle na njen grob. Majka je samo rekla: „Cijeli život sam mislila da je ta žena hladna.“ I ja sam mislila isto. Sveska mi je pokazala koliko lako djeca – a često i odrasli – zamijene strogoću za odsustvo ljubavi kada ne vide ono što se radi iza kulisa.
