Ženu sam godinama viđao u snovima. Uvijek je stajala na kraju hodnika i govorila da požurim. Sobarica mi je rekla njeno ime, a onda datum nesreće. Tada sam bio pripravnik. Hotel je renoviran, smjene duge, a jednu noć sam zaspao iza recepcije.
Sjećao sam se policije i uznemirenih gostiju, ali ne i svega prije toga. Govorili su da je radnica pala u kupatilu sobe koju je pripremala. Sobarica je sada tvrdila da je satima pokušavala dozvati nekoga telefonom. Posljednji poziv evidentiran je u dva i deset, upravo u vrijeme kada se sada javlja.
Nisam mogao podnijeti pomisao da sam je ostavio bez pomoći. Pregledao sam stare papire u arhivi, tražeći raspored smjena. Uz njega je bio izvještaj koji je potpisao vlasnik. U njemu je pisalo da sam se javio na svaki poziv i da u sobi nije bilo nikoga. Potpis ispod moje izjave nije bio moj.
Te noći sam ostao budan kraj telefona. Kada je zazvonio, nisam obećao peškir. Rekao sam da znam njeno ime. Glas je utihnuo, pa izgovorio: „Nisam zvala zbog peškira. Zaključao je vrata.“ Odmah zatim začulo se okretanje ključa, toliko jasno da sam pogledao prema ulazu.
Sobarica je priznala da je vlasnik te noći došao bijesan jer je radnica otkrila nestanak novca iz blagajne. Nikada nije svjedočila. Bojala se da će izgubiti posao i stan koji joj je hotel davao. Stari vlasnik je još živio u apartmanu iznad recepcije, a rezervni ključ sobe 206 držao je uz sebe. Policajac me pitao jesam li te noći čuo bilo kakvu svađu. Nisam. Čuo sam samo zvono s recepcije, jedanput, iako telefon predamnom više nije bio priključen.
Papire smo predali policiji. Prvi put poslije toga telefon nije zazvonio. Pomislio sam da je sve gotovo, sve dok me ujutro nisu pozvali na gornji sprat. Vlasnik je pronađen zaključan u kupatilu svog apartmana. Na ogledalu je, kroz paru, stajalo: „Ovaj put si ti čekao.“ Da li biste nakon toga nastavili raditi u hotelu, čak i kada biste vjerovali da je žena konačno dobila pravdu?
