Iz kutije se začulo pet udaraca. Nisu ličili na glas ni na smetnje, nego na prste koji kucaju iznutra. Uzela sam bebu i istrčala do komšinice. Tek kod nje sam shvatila da sam ponijela i prijemnik, iako sam bila sigurna da je ostao zatvoren u kutiji.
Prodavačica se javila poslije deset poziva. Ovoga puta nije pokušala da me umiri. Rekla je da uređaj nije pripadao njenom sinu, nego dječaku koji je živio u stanu prije nje. Našla ga je u zaključanom ormaru zajedno s pet fotografija. Na svakoj je bila druga porodica, ali isti krevetić.
Tražila sam adresu i otišla tamo s bratom, dok je beba ostala kod moje majke. Žena nam je otvorila vrata noseći kutiju potpuno istu kao moju. Tvrdila je da ju je tog jutra pronašla pred stanom. Kada smo obje otvorile poklopce, uređaja nije bilo ni u jednoj.
Iz dječje sobe začulo se brojanje. Žena je počela da plače i rekla da je soba prazna već šest godina. Njen sin je nestao jedne noći, a u krevetu je ostao samo prijemnik. Prodala mi ga je jer je vjerovala da će tako prestati glasovi. Prvi put sam razumjela da nije predala staru stvar, nego pokušala da nekome preda vlastiti strah.
Brat je otvorio sobu. Na podu je ležalo pet fotografija. Na posljednjoj sam bila ja, kako držim bebu u komšiničinom stanu. Fotografija je bila snimljena iz ugla u kojem nije bilo ni prozora ni vrata. Iza mog ramena vidjela se mala ruka koja dodiruje prijemnik. Komšinica je kasnije rekla da se kroz zid cijelu noć čulo dijete kako broji. U mom stanu nije bilo nikoga, a kutija je stajala otvorena nasred hodnika.
Vratila sam se po dijete i te noći otišla majci. Uređaj nismo našli, a žena više ne odgovara na pozive. Mjesec dana bilo je tiho. Onda je moja beba, koja još nije izgovarala riječi, pružila ruku prema zatvorenim vratima i jasno rekla: „Jedan.“ Nisam čekala sljedeći broj. Da li biste se vratili da saznate šta taj glas traži ili biste učinili sve da ga više nikada ne čujete?
