Upravo tim pismom zamolio sam upravnicu studentskog doma da sinu produži rok za plaćanje. Plata je kasnila, a nisam želio da izgubi sobu usred ispitnog roka. U koverti je bila i fotografija nas dvojice pored mog autobusa, da zna da iza molbe stoji čovjek, a ne samo ime i dug.
Poslovna partnerka bila je njena kćerka. Te godine radila je u domu i zapamtila pismo jer sam napisao: „Ako treba, radiću dodatno. Samo mu nemojte reći da sam molio. Neka uči mirno.“ Njena majka mi je odobrila odgodu, a papir sačuvala među pismima ljudi koji su joj ostali u sjećanju.
Partnerka je fotografiju pronašla nakon majčine smrti. Tek kada me je vidjela na ulazu u firmu, povezala je lice s pismom. Vratili smo se u salu dok je sin govorio da je sve stvorio bez ičije pomoći. Kada nas je ugledao, zastao je. Ona je podigla kovertu i zamolila ga da me predstavi.
Nisam želio da pred gostima čita moju staru molbu. Rekao sam joj da ne mora. Ali sin je već gledao fotografiju. „Ovo je moj otac“, izgovorio je tiho. „Vozio je autobus.“ Prvi put ta rečenica nije zvučala kao nešto što treba sakriti. Dodao je da je platio njegovo školovanje, a ja sam samo gledao svoje iznošene cipele.
Poslije svečanosti sjeli smo u praznu kancelariju. Izvinio se za dodjelu diplome i za ono na ulazu. Rekao je da se godinama plašio da će ga ljudi smatrati manje vrijednim ako saznaju odakle dolazi. Odgovorio sam da me nije povrijedilo što želi bolji život. Povrijedilo me što je u tom životu za mene ostavio mjesto samo kada nema svjedoka.
Nisam otišao ljut, ali nisam ni mogao sve zaboraviti jednim zagrljajem. Nedjelju kasnije došao je kod mene bez odijela i bez poslovnog telefona. Pomogao mi je da operem stari automobil, pa ostao na ručku. To mi je značilo više od govora pred gostima. Ipak, još čekam da vidim hoće li taj sin ostati kada stid ponovo pokuca. Da li je iskreno izvinjenje dovoljno poslije godina ponižavanja ili poštovanje mora dugo da se dokazuje djelima?
