Nakon što sam vidjela blato na podrumskim vratima, nekoliko minuta sam stajala ukočena kraj ograde. Komšinica je umrla prošle zime, a njena kuća je od tada zaključana. Ipak, svakog utorka u isto vrijeme iz podruma su dopirali udarci, najprije tri kratka, zatim jedan dugi, kao da neko traži da ga čujemo.
Pozvala sam njenog nećaka, jedinog rođaka čiji sam broj imala. Rekao je da kuću planira prodati i da niko nema ključ osim njega. Kada sam spomenula zvukove, naglo je prekinuo razgovor. Desetak minuta kasnije vidjela sam njegov automobil kako prolazi ulicom, ali se nije zaustavio pred kućom.
Nisam željela sama ulaziti. Zamolila sam komšiju s druge strane da pođe sa mnom do kapije. Dok smo stajali, iz podruma se začulo isto lupanje. Ovog puta oboje smo ga čuli. Pozvali smo policiju i objasnili da možda u kući ima neko kome treba pomoć.
Kad su otvorili podrum, unutra nije bilo nikoga. Našli su stari bojler, napuklu cijev i labavu metalnu ploču koja je pri promjeni pritiska udarala o zid. Na trenutak mi je laknulo. Ali onda je jedan policajac primijetio tragove blata koji su vodili do zaključane ostave.
U ostavi su bili kartonske kutije, hrana, voda i nedavno korišteno ćebe. Izgledalo je kao da je neko tu povremeno boravio. Nećak je kasnije priznao da je potajno dolazio jer je u kući tražio dokumentaciju za koju je vjerovao da mu pripada, ali nije objasnio zašto je donosio hranu i ostavljao mjesto za spavanje.
Danas više ne mislim da se komšinica vratila iz mrtvih. Plaši me mnogo običnija mogućnost: neko živ koristi praznu kuću, a možda je tu još uvijek. Sinoć, dok sam zatvarala zavjese, u komšinicinom prozoru na spratu na trenutak je zasvijetlila baterijska lampa. Da li je nećak rekao cijelu istinu ili tek sada počinje prava priča?
