Kad sam prodala svoj nakit, rekla sam sebi da to radim posljednji put. Sin je plakao, obećavao da više neće ući u kladionicu i ljubio mi ruke kao kada je bio mali. Nisam mogla gledati kako se raspada, pa sam dala i posljednju zlatnu narukvicu koju sam naslijedila od majke.
Dva dana kasnije pred vrata nam je došao čovjek kojeg nikada ranije nisam vidjela. Bio je pristojan, gotovo tih. Rekao je da moj sin nije vratio novac i da dug raste. Pokazao mi je poruke u kojima sin obećava iznose mnogo veće od onih koje je meni priznao. Ruke su mi utrnule kada sam ugledala fotografiju naše kuće.
Te noći sve sam rekla mužu. Očekivala sam da će vikati na mene, ali samo je sjeo i dugo ćutao. Onda mi je priznao da je i njega sin prije nekoliko mjeseci molio za pomoć i da je već dao svoju ušteđevinu. Oboje smo ćutali jedno pred drugim, uvjereni da sami spašavamo dijete, a zapravo smo mu omogućavali da nastavi.
Sutradan smo sina pozvali na razgovor. Prvi put nismo nudili novac. Rekli smo da ćemo mu pomoći da potraži stručnu podršku za kockanje, napravi stvaran spisak dugova i dogovori zakonite načine vraćanja, ali više nećemo davati novac naslijepo. Počeo je galamiti da ga ostavljamo na cjedilu.
Najgore je tek uslijedilo. Kad je vidio da ne popuštamo, priznao je da dio novca nije izgubio kockajući. Pozajmljivao ga je drugu iz djetinjstva, čovjeku koji je sada nestao, a potpisivao potvrde na svoje ime. Nisam znala je li to još jedna laž ili istina kojom pokušava dobiti našu pomoć.
Sačuvali smo poruke i potražili pravni savjet zbog prijetnji. Sin je pristao na prvi razgovor sa stručnjakom, ali još ne znam hoće li istrajati. Kad me danas zagrlio i pitao vjerujem li mu, nisam znala šta da kažem. Kako majka da razlikuje pomoć svom djetetu od pomoći njegovoj zavisnosti?
