„Sine… ova žena nije sahranjena ovdje“, izgovorio je stari grobar drhtavim glasom.
Dječak je ostao nepomičan. Buket bijelih ruža ispao mu je iz ruku, a suze su mu se slivale niz lice.
„Kako to mislite? Ovo je grob moje majke! Dolazim ovdje svakog 3. maja već 12 godina. Otac me je prvi put doveo kada sam imao samo pet godina!“
Starac je duboko uzdahnuo, skinuo kapu i sjeo na obližnju klupu.
„Znao sam tvoju majku, sine. Milena Petrović bila je dobra žena. Ali postoji nešto što ti niko nikada nije rekao.“
Dječak je osjetio kako mu srce sve brže kuca.
„Šta mi nisu rekli? Gdje je moja majka?“
Grobar je izvadio staru, požutjelu kovertu iz unutrašnjeg džepa jakne.
„Prije dvanaest godina tvoj otac mi je ostavio ovo pismo. Rekao je da ti ga predam ako ikada dođeš sam i počneš postavljati pitanja.“
Dječak je drhtavim rukama otvorio kovertu. Na papiru je prepoznao očev rukopis.
„Sine moj, ako čitaš ovo pismo, znači da je došao dan kada moraš saznati istinu. Tvoja majka nije umrla onako kako sam ti govorio. Tog 3. maja dogodilo se nešto što je zauvijek promijenilo naše živote…“
Dječak je zastao. Nije mogao vjerovati onome što čita.
A onda je ugledao posljednju rečenicu pisma:
„Tvoja majka je možda još uvijek živa. A čovjek koji zna gdje se nalazi upravo stoji pored tebe.“
Polako je podigao pogled prema grobaru.
Starac je zaplakao.
„Oprosti mi, sine. Dvanaest godina čekam ovaj trenutak. Ali prije nego što ti kažem istinu, moraš znati ko sam ja zapravo…“
Ono što je starac zatim priznao bilo je mnogo bolnije od svega što je dječak mogao zamisliti…
Nastavak slijedi…
