Odrasla sam vjerujući da moj otac nije želio da zna za mene. Majka bi svaki put kada bih pitala za njega rekla da je otišao čim su se razveli, da nikada nije slao novac i da se nije ni raspitivao kako sam. Vremenom sam prestala pitati. Lakše je bilo mrziti nekoga koga nisam poznavala.
Sa dvadeset četiri godine pomagala sam majci da raščisti podrum. U staroj fascikli pronašla sam desetine uplatnica za alimentaciju. Nisu bile povremene. Bile su uredne, mjesec za mjesecom, godinama. Na nekoliko njih bila je dopisana poruka: “Za školu”, “Za rođendan”, “Javi mi kako je”.
Kad sam pitala majku šta je to, počela je plakati. Rekla je da je bila ljuta nakon razvoda i da nije željela da otac ima uticaj na mene. Novac je uzimala, ali njegove pozive i pisma skrivala. Tvrdila je da je mislila da me tako štiti.
Pronašla sam oca preko društvenih mreža. Kada sam mu poslala poruku, odgovorio je za manje od deset minuta. Imao je sačuvane fotografije koje mu je krišom slala moja tetka, stare kopije čestitki koje mi nikada nisu uručene i čak povratnice sa pisama koja je majka odbijala primiti.
Ali ni on nije bio potpuno nevin. Kada sam ga pitala zašto poslije toliko godina nije došao lično, rekao je da se bojao sukoba i da je nakon nekoliko prijetnji odustao. Ta rečenica me zaboljela jer sam shvatila da su oboje birali ono što je njima bilo lakše, a ja sam plaćala cijenu.
Danas pokušavam izgraditi odnos s njim, ali ne želim ni majku izbrisati iz života. Volim je, samo više ne mogu vjerovati njenoj verziji prošlosti bez pitanja. Može li se roditelju oprostiti što je iz ljutnje djetetu ukrao odnos sa drugim roditeljem?
