Baka me odmalena vodila na tu zemlju. Imala je malu kuću, nekoliko voćki i komad njive koji nije vrijedio bogatstvo, ali je nama predstavljao porodičnu istoriju. Nakon njene smrti pitala sam majku šta će biti s tim. Rekla mi je da je baka imala dugove i da je sve otišlo na njihovo zatvaranje.
Povjerovala sam joj. Godinu dana kasnije srela sam čovjeka iz bakinog sela koji mi je sasvim slučajno rekao da je kupio našu zemlju od moje majke. Čestitao mi je što je brat “lijepo uložio svoj dio”. Nisam razumjela o čemu govori.
Kod kuće sam tražila objašnjenje. Majka je prvo pokušala promijeniti temu, a onda priznala da je zemlju prodala i sav novac dala bratu za stan. Kada sam pitala zašto me nije ni obavijestila, rekla je: “Ti si žensko, udaćeš se i otići. Njemu treba da ostane nešto od kuće.”
Ta rečenica me više povrijedila od samog novca. Godinama sam ja vodila baku ljekaru, kupovala joj lijekove i obilazila je svakog vikenda. Brat je dolazio nekoliko puta godišnje. Ipak, po majčinoj računici, on je bio “nasljednik”.
Onda sam otišla kod notara da vidim postoji li ikakav dokument. Tamo sam saznala ono što majka nije očekivala: baka je prije smrti sastavila testament. Zemlju nije ostavila majci, nego pola meni i pola bratu. Prodaja je obavljena bez mog znanja koristeći staru punomoć koju je baka ranije dala majci za administrativne poslove.
Sada je cijela porodica protiv mene jer želim osporiti prodaju. Govore da ću “zbog komada zemlje uništiti porodicu”. Meni se čini da porodicu nije uništila zemlja, nego odluka da moje pravo vrijedi manje samo zato što sam kćerka. Da li biste zbog mira odustali ili biste išli do kraja?
