Na stolu ih je čekala fascikla, a pored nje papir na kojem sam velikim slovima napisala:
„PRIJE NEGO ŠTO TRAŽITE JOŠ 8.000 MARAKA, ŽELIM DA OVO PROČITATE.“
Snaha je zbunjeno pogledala sina, a on je otvorio fasciklu.
Unutra su bili izvodi iz banke i spisak svega što sam im tokom godina dala: novac za automobil, renoviranje, račune, dječje stvari, pa čak i dio učešća za kuću.
Sin je dugo gledao posljednju cifru.
„Mama… zar smo stvarno toliko uzeli od tebe?“
„Jeste“, odgovorila sam. „Ali nije mi žao nijedne marke koju sam dala misleći da pomažem svojoj djeci. Žao mi je što sam tek sada saznala kako me zapravo doživljavate.“
Snaha je problijedila.
„Nije to tako kako misliš…“
Prekinula sam je:
„Čula sam te one večeri. Čula sam kada si rekla da me moraš trpjeti dok ne završite kuću i dok vam dajem novac.“
Sin ju je pogledao kao da je prvi put vidi.
„Jesi li to stvarno rekla?“
Nije odgovorila.
Tada sam izvadila posljednji papir iz fascikle.
„Ovo je moj novi testament. Novac koji mi je ostao više nije namijenjen vašoj kući. Dio ću ostaviti unucima kada postanu punoljetni, a ostatak ću potrošiti na sebe.“
Sin je spustio glavu, a snaha je ljutito rekla:
„Znači, nećeš nam pomoći?“
Pogledala sam je i mirno odgovorila:
„Hoću. Upravo vam pomažem da prvi put naučite živjeti od svog novca.“
Tog dana nisu dobili 8.000 maraka.
Ali su dobili lekciju koju, vjerujem, nikada nisu zaboravili.
