U izjavi je majčinim rukopisom pisalo:
„Ako se meni nešto dogodi, želim da se provjeri svako podizanje novca sa mog računa u posljednjih godinu dana. Novac sam godinama štedjela za svoju djecu i unuke. Nikome nisam dala dozvolu da ga uzme za sebe.“
Kada sam pročitala te riječi, pogledala sam brata. Lice mu je potpuno problijedilo.
„Mama nije znala šta priča posljednjih mjeseci“, rekao je nervozno.
Ali notar je odmahnuo glavom.
„Ova izjava je ovjerena dok je vaša majka bila potpuno sposobna da donosi odluke. Uz nju postoji još jedan dokument.“
Izvadio je kovertu na kojoj su bila naša imena.
Majka je detaljno zapisala koliko je novca imala i navela da poslije njene smrti preostala ušteđevina treba ravnopravno da pripadne nama.
Tada sam brata pitala samo jedno:
„Gdje je 28.000 maraka?“
Dugo je ćutao, a onda priznao da je mjesecima podizao novac. Govorio je da ga je koristio za majčine troškove, račune i lijekove.
„Onda neće biti problem da pokažeš račune“, rekla sam.
Nije imao nijedan.
Nekoliko dana kasnije ponovo smo se sastali kod notara. Brat je shvatio da više ne može skrivati šta se dogodilo i pristao je da vrati novac koji nije mogao opravdati.
Najviše me nije boljelo to što je novac nestao.
Boljelo me je što me je gledao u oči i govorio da je majka sve potrošila, računajući da nikada neću pronaći plavu fasciklu.
A majka je, izgleda, dobro znala da će jednog dana istina morati izaći na vidjelo.
