Naravno — evo nastavka priče:
„Znam ko ste. Moj muž mi je pričao o vama. Pričao mi je koliko je puta poželio da vas nazove, koliko je puta krenuo prema vašoj kući, ali se uvijek vraćao jer nije želio da ga ponovo odbacite.
Nikada vas nije mrzio. Naprotiv, svih ovih godina govorio je djeci o djedu i baki koje nikada nisu upoznali. Nije im pričao ružne stvari. Samo im je govorio da se porodica ponekad udalji, ali da se nada da će jednog dana sve biti drugačije.
A onda je pokazala prema dječaku koji je stajao pored nje i tiho rekla:
„Ovo je vaš unuk. Nosi vaše ime.“
U tom trenutku kao da mi se cijeli svijet srušio. Gledao sam dječaka, a u njegovim očima vidio svog sina kada je bio mali. Nisam znao šta da kažem. Sve riječi koje sam izgovorio prije 16 godina odjednom su mi se vratile.
Shvatio sam da sam zbog ponosa propustio godine koje mi niko više ne može vratiti. Prve korake svojih unuka, njihove rođendane, praznike i sve trenutke koje je porodica trebalo da provede zajedno.
Pogledao sam njegovu suprugu i jedva izgovorio:
„Da li je kasno da pokušam ispraviti ono što sam uradio?“
Zastala je, pogledala me i rekla:
„To ne trebate pitati mene. Nazovite svog sina. On već 16 godina čeka da mu se otac prvi put javi.“
