Advokat je pročitao ime komšinice Mire. U koverti su bili računi za njene svakodnevne dolaske i mamin zapis o tome kako joj je kuhala, pomagala da se okupa i vodila je na kontrole. Sestra je ustala jer je znala ko je Mira. Govorila je da dolazi samo da pozajmi šećer. Meni je pričala kako sve radi sama i kako joj zato treba sve više novca.
Nije bilo tačno da sestra ništa nije radila. Vodila je papire, kupovala lijekove i nekoliko mjeseci živjela s mamom. Ali kad je dobila novi posao, unajmila je Miru i nastavila govoriti da je ona uz mamu cijeli dan. Mama nije htjela svađu, pa je zapisivala troškove i male događaje: šetnju do klupe, opranu kosu, supu koju je prvi put pojela cijelu. U tim bilješkama nisam našla presudu, nego stvaran život koji nam je izmakao.
Sestra je priznala da je skrivala pomoć jer se bojala da ćemo smatrati da nije dovoljno dobra kćerka. Pitala sam zašto je onda tvrdila da ja nisam brinula. Rekla je da je, što je više pretjerivala o sebi, morala sve manje priznati meni. Tako je došla do toga da joj navodno pripada sve. Advokat nas je podsjetio da pitanja nasljedstva ne možemo rješavati prebrojavanjem odlazaka u apoteku, nego dokumentima i postupkom.
Mama je oporukom ostavila jasno navedene dijelove imovine, a u posebnom pismu zamolila da Miri isplatimo preostali dogovoreni iznos. Nije je potajno proglasila novom kćerkom niti nas razbaštinila. Samo nije htjela da žena koja joj je olakšala posljednje mjesece ostane neplaćena. Sestra je odmah ponudila da taj dug pokrije iz svog dijela. Prihvatila sam da prvo provjerimo račune i pošteno završimo ono što je mama započela.
Poslije rasprave otišle smo Miri zajedno. Pokazala nam je fotografiju mame na klupi, nasmijane i u plavom džemperu koji smo joj obje zaboravile. Rekla je da je često pričala o nama, bez takmičenja i bez ljutnje. Sestra je zaplakala. Nisam je tada tješila riječima da ništa nije pogriješila. Stavila sam ruku pored njene. Imale smo mnogo toga ispraviti, ali prvi put smo obje sjedile pred istom istinom.
