U fascikli su bili nalazi njegovog sina iz prvog braka. Dječak je poslije povrede prolazio kroz dug oporavak, a salon je imao odvojenu prostoriju u kojoj je radio fizioterapeut. Muž nije išao na masažu: vodio je sina na vježbe. Bivša supruga je stizala poslije posla i preuzimala ga. Dok sam gledala papire, shvatila sam da nisam vidjela sina mjesecima, iako smo nekad zajedno provodili vikende.
Muž mi je ranije rekao da dječak ne želi dolaziti jer je ljut na mene. Povjerovala sam, povrijeđena i zbunjena. Sada je njegova majka rekla da su posjete prestale jer se dječak stidio štaka i bojao se da ću ga sažalijevati. Zamolio je oca da mi neko vrijeme ne kaže. Otac je pristao, ali je taj kratki dogovor produžio mjesecima. Umjesto da mu pomogne razgovarati sa mnom, svaki put bi smislio novu priču.
Rekla sam mu da razumijem dječakov strah, ali da je mogao reći da se dešava nešto teško i da sinu treba vrijeme. Nije morao izmišljati da sam odbačena, niti me gledati kako se udaljavam od njih. Bivša supruga je rekla da nije znala šta mi govori. Kad je saznala za „masaže”, zatražila je da mi odmah kaže. Toga dana su upravo raspravljali o tome dok su izlazili iz salona.
Nisam odmah ušla u prostoriju. Dječaku smo prvo rekli da sam tu i pitali želi li da me vidi. Pristao je nakon nekoliko minuta. Nisam pitala koliko još traje liječenje ni hoće li opet trčati. Sjela sam i ispričala kako sam kod kuće sačuvala društvenu igru koju smo započeli. Rekao je da nije bio ljut na mene. Samo nije htio da ga pamtim drugačijeg. Odgovorila sam da se ljudi mijenjaju i da zbog toga ne prestaju pripadati nekome.
Muž se poslije izvinio i njemu i meni. Dogovorili smo da dječak bira koliko želi govoriti o oporavku, a da odrasli prestanu stvarati laži oko toga. Naredne srijede vozila sam ih na vježbe. Njegova majka mi je predala torbu, a on je pitao možemo li poslije završiti igru. Nije mi bilo žao što sam ih sačekala pred salonom. Bilo mi je žao samo što smo svi toliko dugo stajali pred vratima istog razgovora.
