Na prilazu je stajao bratov stari automobil, ali na njemu više nije bilo registarskih tablica. Garaža je bila prazna. Tek tada sam shvatio odakle novac. Taj auto je sastavljao godinama, vikendima, poslije smjene, i uvijek govorio da ga neće prodati ni za kakvu cijenu. Vratio sam se u kuću s kovertom u ruci i pitao ga je li zaista prodao ono što mu je najviše značilo.
Slegnuo je ramenima kao da smo razgovarali o starim cipelama. Rekao je da automobil može ponovo kupiti, a da mi priliku za novi početak možda nećemo ponovo dobiti. Pokušao sam mu vratiti novac. Odbio je, pa smo se prvi put poslije mnogo godina ozbiljno posvađali. Na kraju je rekao: „Ako već moraš nešto da mi vratiš, obećaj da nećeš odustati čim bude teško.“
Otišli smo mjesec dana kasnije. U prvoj godini mijenjao sam poslove, učio jezik noću i svakog petka zvao brata. Uvijek je govorio da je dobro, čak i kada sam čuo umor u njegovom glasu. Moja žena i ja smo štedjeli za kiriju, papire i bebine stvari. Kovertu smo čuvali praznu, kao podsjetnik da nam neko vjeruje i kada mi sami sumnjamo u sebe.
Kada smo konačno stali na noge, skupio sam isti iznos, dodao nešto preko i vratio se bez najave. Htio sam da ga iznenadim. Zatekao sam ga u dvorištu kako pere drugi, još stariji automobil. Nije htio da uzme novac. Pokazao mi je račun iz servisa i tiho rekao da njegov auto zapravo nije prodat: bio je mjesecima rastavljen kod majstora. Novac je dobio tako što je uzeo pozajmicu na svoje ime.
Nisam znao šta da kažem. Mislio sam da sam sve vrijeme nosio teret njegove žrtve, a on je sve vrijeme nosio i dug koji mi je prećutao. Tog dana smo zajedno otišli u banku i zatvorili posljednju ratu. Praznu kovertu sam vratio u džep, a njemu dao rezervni ključ našeg novog stana. Rekao sam mu da sada ima dom i kod nas, kad god poželi. Prvi put nije odbio ništa. Samo me zagrlio i dugo ćutao.
