Kada smo sjeli za sto, gledala sam je kako uzima prvi zalogaj. Čim je zagrizla, lice joj se promijenilo.
„Mama, ovo je preslano“, rekla je i spustila viljušku.
Muž me odmah pogledao, a ja sam se pravila iznenađena.
„Stvarno? Izvini, vjerovatno mi je pobjeglo malo više soli.“
Očekivala sam da će se naljutiti, ustati od stola i napraviti scenu. Ali dogodilo se nešto sasvim drugo. Uzela je čašu vode, otpila gutljaj i mirno rekla:
„Nema veze. Ješću prilog.“
Tada je moj muž ustao, otišao do frižidera i počeo da joj pravi sendvič. Gledala sam ih i odjednom me preplavio osjećaj zbog kojeg sam poželjela da propadnem u zemlju. Nisam više vidjela „razmaženu djevojčicu“ koja mi smeta. Vidjela sam oca koji samo pokušava da provede nekoliko dana sa svojim djetetom.
Kasnije te večeri, dok je ona bila u svojoj sobi, muž mi je tiho rekao:
„Znaš li zašto sam drugačiji kada je ona ovdje?“
Ćutala sam.
„Jer je viđam samo nekoliko dana mjesečno. Svaki put kada ode, pitam se koliko stvari iz njenog života propuštam.“
Te riječi su me pogodile mnogo više nego bilo kakva svađa.
Sljedećeg jutra pokucala sam na vrata njene sobe i priznala joj da sam namjerno presolila njen komad piletine. Dugo me je gledala, a onda je rekla nešto što nisam očekivala:
„Znam.“
Ostala sam zatečena.
„Kako znaš?“
Nasmejala se i odgovorila:
„Tata je probao moj komad čim si otišla iz kuhinje. Ali nisam htjela da se svađate zbog mene.“
Tog trenutka sam shvatila da možda problem sve vrijeme nije bio u njoj.
