Njena majka je spustila viljušku i rekla: „Kod nas se ne jede dok svi ne sjednu za sto.” Nisam razumjela. Svi su već bili tu, osim njenog mlađeg brata koji je donosio hljeb iz kuhinje. Ruka mi se ukočila nad tanjirom. Bila sam toliko gladna da nisam ni primijetila praznu stolicu. Drugarica me pogledala i šapnula da se ne brinem, ali ja sam već poželjela da nestanem.
Brat je sjeo i večera je počela. Njena majka mi je dodala još krompira, no nisam mogla progutati ni prvi zalogaj. Mislila sam da svi vide koliko sam željna hrane. Poslije večere pitala me hoću li ponijeti malo pečenja kući. Odbila sam prebrzo i rekla da kod nas ima svega. Ona nije navaljivala. Spakovala je posudu i rekla da je to za njenu kćerku, koja će me sutra ispratiti do kuće.
Sutradan je drugarica došla s posudom i sjela sa mnom na stepenice. Rekla je da joj je majka objasnila koliko je njena primjedba mogla zvučati grubo. Nije znala ništa o našoj situaciji i htjela je da mi se izvini. Nisam joj tada rekla da sam prethodnog dana pojela samo komad hljeba. Posudu sam ipak uzela, uvjeravajući sebe da to radim zbog drugarice, a ne zbog večere koju ćemo dobiti mama, brat i ja.
Narednih mjeseci njena majka me često pozivala poslije škole da „pomognem oko matematike”. Uvijek bi se slučajno našlo dovoljno hrane za još jednu osobu i uvijek bi mi dala nešto da ponesem. Nikada me nije pitala jesmo li siromašni. Godinama sam mislila da je to samo obzirnost, sve dok na kraju srednje škole nisam pronašla poruku u knjizi koju mi je poklonila.
Pisalo je: „Onog dana za stolom pogriješila sam u tonu i vidjela da sam te povrijedila. Oprosti. Nisam ti pomagala zato što te žalim, nego zato što nijedno dijete ne treba da glumi da nije gladno.” Sačuvala sam tu poruku. Kad sam odrasla i počela raditi, nekoliko puta sedmično nosila sam obroke djeci u komšiluku, uvijek pod izgovorom da sam skuhala previše. Znala sam koliko znači kad ti neko sačuva dostojanstvo.
